prećutao sam; priča je bila
suviše neverovarna da bi bilo
ko u nju poverovao.
Na taj incident u Redingu
skoro nikada nisam ni mislio.
Verovatno se naša svest
brani od užasnih uspomena
na taj način što ih kovertira i
čuva po strani. U trenu mi je
kroz svest proletela ona
nestvarna nadrealistička
slika. Intenzivno žuto svetlo
ulične rasvete; dvojica
maskiranih ljudi koji iskaču
iz auta! Jedan od njih ima
pištolj. Možda je imao i onaj
drugi, ali to nisam video!
Kao u nekom usporenom
filmu vidim sebe kako guram
od sebe pokvarenu Lambretu
i jurim prema željezničkom
nasipu! Ja letim preko livade
koja me deli od nasipa i
čujem kako moja Lambreta
sa treskom pada na zemlju:
lomljava plastičnog
vetrobrana! Kašalj
prigušivača! Pucali su četiri
puta i četiri puta su
promašili.
„Šta ti je? Izgledaš kao da
si video duhove!“
„Imam probleme u kući,“
rekao sam nasumice. To je u
stvari bila odlična linija.
Žene vole da sažaljevaju
muškarce koji imaju
probleme u kući; i to
naročito kada je u pitanju
odnos svekrve i snaje!
Očekivao sam da će
saosećanje sa mojim
problemima biti jače od
ljutine što sam je pre tri
godine onako bezočno
otkačio.
„Ja imam tačno obrnuti
problem. Tajko (tako je
zvala oca) je duboko
nesrećan što sam ja još uvek
neudata. Za njega je
devojka koja se nije udala
do dvadeset i devete godine
- baba devojka! Kupio mi je
čak i stan ovde na Neimaru; veruje da ću tako lakše naći muža.“
+++
Već je deset minuta do tri, a izuzev Zorana i mene još niko nije
došao. Sala prosto zvoni svojom praznoćom! Sala „Instituta za
medjunarodnu politiku i privredu“ nije velika. U nju može da se
napakuje najviše dve stotine slušalaca; ali i to, samo kada se izbace
stolovi. Nama i ne treba više. Zajedno sa pomoćnim osobljem, u
Institutu nas je manje od sedamdeset zaposlenih.
Sve ima svoj miris pa i prazna sala. To je neki umoran i pomalo
razmažen miris; miris koji se obično zaboravlja. Ja ću ga ipak teško
zaboraviti. Nervoza i napetost su me omamile i učinile hipersenzitivnim. Primećivao sam sve i svašta: i buku koja je dolazila sa ulice
i toplotu avgustovskog, prašnjavog vazduha. Sećaću se i ostrva prašine
koja su ostala na aljkavo opranom podu. Svaki detalj koji su moja čula
registrovala, utusnuće se u moje sećanje dokle god sam živ.
Zoran je odmarširao napred prema stolu za kojim će sedeti
predsedavajući, a ja sam seo na stolicu pored prozora u zadnjem redu i
skupio se kao dve poslednje pare u džepu. Misli su mi bile pocepane. S
jedne strane strepeo sam kako će današnji sastanak proći, a s druge,
nije mi izbijao iz glave jutrošnji susret sa Natom.
Trgnuo me je Zoranov glas i vratio u salu Instituta. „Ne volim kada se
dnevno svetlo ...“ Ili tako nešto. Nisam ga baš najbolje razumeo, jer je
sala odjednom počela da se puni, a svi su nešto brbotali.
Lažna pozlata velikih lustera i sav onaj kristal na njima, bljesnuo je
tek kada je Zoran navukao teške zavese, izbrisao pogled na krošnje
drveća koje je dosezalo do drugog sprata i ugasio sunce. U samo njemu
svojstvenom stilu ponovio je da je bolje da se dnevno svetlo ne upliće u
rad naše Partije! Ovog puta sam ga razumeo. Njegov humor su naši
stariji drugovi smatrali neumesnim, ali mu ga nisu branili. Partijska
disciplina nije više bila onako rigorozna kao u vremenima kada je ta ista
Partija, koja je danas ima