Kodjo Vangorski
Goldberg
&Rozalinda
Sedim u praznoj Sali Instituta za medjunarodnu politiku i privredu i
mislim na Natu.
Maločas sam napisao da je ljubav zavera prirode. Medjutim, to što
sam napisao nema veze s mozgom. Ali ima veze s Natom! Moje
neiznudjeno priznanje ima jednu jedinu svrhu, a to je da opravdam
svoju nemoć da se od ljubavi odbranim.
A kako čovek i može da se brani od nečega što ne zna šta je. Za
ljubav, nikakva definicija još nije nadjena. Ni svi pesnici sveta, ni svi
psiholozi, pa čak ni oni tajni policajci, stručnjaci za zavere, ne bi umeli
da kažu šta je ljubav. Ali iako niko ne zna šta je ljubav, svi mi umemo
da je prepoznamo. To je ono kada ti odjednom dodje da ti se sve misli
rasprše i nestanu u magli, a samo lik drage osobe ti igra pred slepim
očima. Sve bi dao samo da možeš i dalje da je gledaš. Osećaš se isto kao
kada sanjaš da si žedan, pa piješ i piješ, a žedj nikako da utoliš!
Da barem čovek može da se zaljubi namerno; da se zaljubi planski,
pa da unapred sve sredi: da raskrsti sa svim prethodnim ljubavima, da
se finansijski oporavi od tih prethodnih ljubavi i da obezbedi dovoljno
slobodnog vremena da se i ova nova ljubav bezbolno istroši. Nažalost,
ljubav po pravilu dolazi kada joj vreme nije. (A naročito dolazi kada je
čovek već u braku!) Evo, uzimam sebe kao primer. Bez ikakve sumnje,
ja sam se jutros ponovo zaljubio. Umesto da se koncentrišem na
predstojeći sastanak, na sastanak koji čekam duže od dve godine, ja
mislim na Natu!
Nata, moja drugarica iz perioda ranog odrastanja, devojčica koja me
je učila da se igramo doktora! Nekada seljače u opančićima, jeleku i
plisiranoj suknji - danas moderno obučena devojka, namazana svim
ratničkim bojama. Kada sam je jutros video, načisto me je oborila s
nogu! Izgledala je daleko bolje nego kada smo se zadnji put videli u
Londonu.
Danas smo se Nata i ja sreli sasvim slučajno i to u onoj gužvi kakva
zna jutrom da se napravi na trolejbuskoj stanici. Kada me je ugledala,
prvo se nervozno nasmejala, a onda nastavila da me posmatra sa blagim
podsmehom. Verovatno mi još nije oprostila onaj neuspeli sastanak u
pabu Pilarz ov Herkjuliz u Londonskom Sohou.
„Mogao si barem da dodješ do bolnice. Nije valjda trebalo da ja tebe
jurim po Londonu i dolazim u Fojlz?“
Imala je pravo. Obično su muškarci ti koji treba da ispadaju budale
pa da jure za devojkama, a ne obrnuto!
„Imao sam ...“ Želeo sam da joj ispričam ono svoje užasno iskustvo iz
Redinga kada su na mene pucali. To bi bio izvenredan izgovor za moje
nejavljanje, a i divna priča da se impresionira bilo koja devojka. Ipak
Argus Books Online Magazine
111