mamine učenice. Vazduh
odiše znojem lepo vaspitanih
devojčica i nagoveštajem
njihovih maštarija. Baš je
divno što devojčice vole da
se igraju sa bebama. I to
naročito sa muškim bebama.
Grle ih i ljube; i stiskaju ih o
one jastučiće koje će im
sutra izrasti u grudi.
Posle strunjače, Tata i ja
smo otišli u Atinu. Barem su
mi tako ispričali. A imam i
fotografije koje će to
dokazati, ako treba. Mama
nije želela da prekine rad u
struci ni posle udaje. Nije
želela da dozvoli da njeno
školovanje kod Žaka
Dalkroza u Ženevi ostane
neupotrebljeno i da se ona
svede na običnu majku i
domaćicu. Da bi nesmetano
mogla da se posveti učenju
dece ondašnjih bogataša
kako da ostanu zdrava i čila,
ja sam sa Tatom jedno
vreme, kao što već
pomenuh, živeo u Atini gde
se o meni starala gospodjica
Tomas. Jedini miris iz
Atinskog perioda je odbojni
parfem Gospodjice Tomas
koja mi je bila guvernanta.
Sećam se i njenog
neprijatnog glasa. Taj
škriputavi, glas je verovatno
najraniji zvučni zapis koji mi
se zadržao u sećanju.
Dve godine kasnije, kada
smo se Tata i ja vratili iz
Atine, strunjača je još uvek
mirisala isto. Ali sada, pošto
sam već bio velik, umeo sam
da sortiram mirise. Delili su
se na mirise hrane, i na
ostale mirise. Strunjača je
spadala u ostale mirise.
Bazdila je slično kao i cipele
Gospodina Velje. (Gospodin
Velja, a ne Čika Velja, kako
sam ja želeo da ga zovem, a
Mama nije dozvoljavala!)
Inače, Gospodin Velja je bio
preduzimač koji se prihvatio posla da nam dogradi kuću na Banovom
Brdu. Da potkrepim sećanja i tu mi pomažu fotografije koje je Tata
pravio: gospodin Velja i neki zidari gledaju našu kuću i kao nešto se
dogovaraju. Sada moje pamćenje ima ne samo miris i zvuk, već i sliku!
Prelaskom u Beograd, Gospodjica Tomas nas je napustila. Kada Tata i
Mama nisu uspeli da nadju neku drugu Velšanku da me čuva, a kako ne
bih zaboravio ono malo engleskog, Tata je angažovao jednu službenicu
britanskog poslanstva u Beogradu da dolazi tri puta nedeljno da se
zabavlja i priča samnom.
Naša kuća nije bila na sprat kao što su bile kuće Tatinih prijatelja. Ali
je zato imala divnu baštu. Kuća se nalazila na dnu placa, iza vinograda
koji je bio prošaran voćkama. Vinograd nije bio velik; bilo u njemu
svega stotinak čokota loze i jedna dugačka pergola koja je
natkrivljavala stazu sve od kapije do ulaska u kuću. Ono što je naš
vinograd činilo posebnim bilo je to što je svaki čokot bio druge sorte.
Tata je sa svojih putovanja uvek donosio lastare raznih vrsta groždja, pa
ih je zatim kalemio na postojeće čokote. Bilo je tu groždja i iz Italije i
iz Grčke i Turske, pa čak i iz nekih arapskih zemalja.
„Vukašine, svaka ti čast, tvoj Afus-Ali je bolji od onog što ga dovoze
iz Turske.“ govorio je Čika Dragi, Tatin drugar, koji je isto kao i Tata bio
novinar. Čika Dragi je stanovao u pravom oblakoderu, u samom centru
grada. Kada smo išli kod njega u goste, video sam da gore, na vrhu te
kućerine nešto piše velikim slovima. Tata mi je objasnio da se ta slova
čitaju Vreme i da je to naziv dnevnog lista čiji je vlasnik bio Čika Dragi.
„Vera, 'ajde nagovori tvog bandoglavog muža da mi da pelcer da
odnesem Milanu.“
„Neće moći!“ Uleteo je Tata pre nego je Mama stigla išta da kaže.
„Od kako se proglasio za Vodju, tvog Bata Milana sam izbrisao kao
prijatelja!“
„Fukašine, nemoj tako. Milan je na pravom putu!“ U razgovor se
umešao čika Gruber, nemački novinar koji mi je bio smešan, jer kad god
bi dolazio kod nas na Banovo Brdo, uvek je Mamu ljubio u ruku.
Nova slika: gimnastička sala Prve ženske gimnazije u Beogradu.
Plafon visok kao nebo, a Mama još uvek cupka sa svojim učenicama:
„Un, deux, trois, quatre!“ Prva ženska gimnazija u Beogradu je
prestižna škola, pa se čak i gimnastika radi na francuskom!
Sada se na miris razigranosti maminih učenica, pored slike i zvuka,
kalemi i dodir! Jedna od maminih učenica, i to baš ona koja najlepše
miriše, kao slučajno, umela je da zakači prstima moju titicu. A titica se
na to izdajnički krutila. Sramota me je, ali tu pomoći nema. Nema
čoveka koji svoju titicu može da obuzda. Kad ja mom Cojki (to mi je bio
pas), naredim „sedi!“ on sedne. Titici možeš da kažeš šta god hoćeš,
ona tera svoju volju.
Ne sećam se ni lika, a kamoli imena one devojčice čiji miris mi je bio
najdraži. Ceo život sam proveo u potrazi za tim mirisom, ali ga nikada
našao nisam. Blizina te devojčice odisala je nekom tajanstvenom
toplotom, nemirom i nagoveštajem njenih tajnih želja. A bilo je tu i
nekog parfema koji je davno izišao iz mode i upotrebe.
Čeprkanje po skoro zaboravljenim i vremenom nagriženim sećanjima
iz perioda odrastanja, ravno je amaterskoj auto-vivisekciji. To ti je isto
kao da se krišom i noćom uvučeš u hiruršku salu, upališ reflektore,
ispružiš se po onom stolu što miriši na dezinfektant, podesiš ogledalo
tako da vidiš svoj trbuh kao na dlanu, hrabro uzmeš skalpel u ruku, pa
onda otvoriš svoju tibu i počneš da preturaš po crevima. Ispomeraš i
Argus Books Online Magazine
114