artiljerijsku podoficirsku školu, njima zaposeo vladine zgrade, telegraf,
Narodnu skupštinu, i kuće ministara i namesnika. Indikativno je, da je
komandant konjičkog puka bio pukovnik Obrad Radović, Aranđelov ađutant iz vremena turskih ratova. Aleksandar je to veče sve ministre i
namesnike pozvao na večeru, a u zdravici je objavio svoju odluku i
zatražio njihove ostavke. Ostali su na dvoru zarobljeni celu noć. To je
vreme iskoristio da bi po beogradskim kasarnama dobio zakletvu vernosti od vojske.
Međutim, koliko god da je Aranđel Lakić imao uspeha u sticanju
ličnog bogatstva i političkog uticaja, u njegovoj porodici nije išlo sve
kako bi trebalo. Radica je imala vrlo tešku trudnoću i posle Aleksinog
rođenja više nije mogla zatrudneti. Zato su jedinog sina obasipali ljubavlju, poklonima i puštali da radi sve što mu se prohte.
Sa petnaest godina, Aranđel ga je smestio u vojnu školu, želeći da sin
krene njegovim stopama. Ni dve godine nisu prošle kad je bio prinuđen
da ga vrati kući, jer se Aleksa nije mogao povinovati vojnoj disciplini.
Pravio je probleme koji nisu mogli da se tolerišu, čak ni uz veze koje je
Aranđel imao u oficirskoj školi.
Bila je tu još jedna stvar. Aleksa je bio bolestan.
Radilo se o začetku nekakvog duševnog poremećaja, usled koga se
Aleksa ponekad gubio i padao u trans. Nije se to dešavalo često, ali
sasvim dovoljno da ga lekarska komisija proglasi nesposobnim za vojnu
službu.
Vukadin Luković, vredno je pomenuti, te je njegove odiseje u nesvesno, nazivao vizijama, navodeći za to primere, o kojima ću pisati
nešto kasnije.
Aleksin povratak u Lakiće poklopio se sa sve dužim odsustvovanjima
Aranđela od kuće. Otac i sin su izgubili vezu, što je još više doprinelo
Aleksinom otpadništvu od kuće i porodice.
Privatni profesori, koje je Aranđel angažovao da se brinu o Aleksinom
obrazovanju, nisu ništa postizali. Naime, Aleksa poče otkrivati devojke.
Sve duže je odsustvovao od kuće, čašćavajući druš¬tvo po okolnim
krčmama i po sumnjivim konacima. Razvio se u naočitog mladića, a
računavši i bogatstvo kojim je raspolagao, postao je curama neodoljiv.
Od Valjeva, do Loznice i Šapca, krčmari su trljali šake a ostavljene
devojke brisale suze za Aleksom Lakićem.
Ni ženidba sa već nosećom Valjevkom Milicom Gačić, poreklom iz bogate kuće, na koju ga je otac prinudio spasavajući obraz, kako svoj tako
i devojčinih roditelja, ništa nije promenila u Aleksinom životu. Nastavio
je da uživa u nepromišljenom lutanju, dok ga je Milica noćima čekala sa
tek rođenim sinom Milutinom u porodičnoj kući sred Lakića. Aleksino se
zdravstveno stanje pogoršalo, neobični napadi su učestali. Da nije
večito bio okružen braćom po piću, možda bi negde i stradao. Prijatelji
bi ga tada odnosili u konak, gde bi se zatekli. Aleksa nije dozvoljavao da
ga odvode kući… Ukućane nisu obaveštavali. Aranđel Lakić ni slutio nije
da se duševno zdravlje njegovog naslednika pogoršava…
I bog zna koliko dugo bi Aleksa Lakić nastavio da živi boemski, da se
nije desilo nešto, što ga je, na neki način, promenilo, ali i zapečatilo
tragičnu sudbinu njegove porodice…
Bilo je to krajem leta 1895. godine.
Ali, o tome ću nešto kasnije, po prikazu događaja koji su svemu
prethodili…
Argus &