ljubavi prema otadžbini, pa se nikad nije ni ženio. Adam je preuzeo
brigu o svom sinovcu. Još od kako je, u svojim ranim dečačkim godinama, napustio rodnu kuću u Prizrenu i došao u Beograd, postavši vojni
pitomac i kasnije, mladi potporučnik konjičkog puka u vojsci srpskog
kneza Mihaila Obrenovića, očev uticaj ga je nagonio da pomogne
otadžbini, ali i ispliva iz sirotinje i postane neko i nešto.
Imao je uspešnu vojničku karijeru, krunisanu u ratu protiv Turske
1878. godine. Tada su Srbija, ali i on, dobili nezavisnost. Međutim, velike sile nisu dozvolile Srbiji da vlast proširi i na Kosovo, srce prve
srpske države i to ga je žestilo. Iz rata se vratio ranjen, penzionisan kao
pukovnik, ali, što je važnije, odlikovan od strane kneza, kasnije kralja
Milana Obrenovića, i nagrađen je ogromnim zemljišnim posedom u okolini Valjeva. Uz posed, dobio je i veliki letnjikovac, prethodno vlasništvo osuđenog zaverenika u ubistvu kneza Mihaila.
O svojim zaslugama kruni Aranđel Lakić nikada nikom nije pričao i
ljudi o tome nisu mnogo znali. Jednog dana sa ženom Radicom i
maloletnim sinom Aleksom uselio se u velelepnu kuću na brežuljku u
blizini puta za Valjevo…
Iako građena kao letnjikovac, koju su prethodni vlasnici vrlo retko
koristili, kuća Aranđela Lakića je bila velika građevina na sprat, sa
mnogo soba, i prostorijama za poslugu. Smeštena na vrhu malog
brežuljka, okru-žena šumom i nekoliko kilometara udaljena od najbližih
seoskih imanja. Aranđel je posedovao stotinak hektara zemlje i veliki
deo šume. Uglavnom pašnjake, na kojima su njegove sluge napasale veliki broj goveda i ergelu konja koju je uzgajao. Ceo brežuljak je bio u
njegovom posedu.
Uskoro su ljudi zaseok koji je oko njegove kuće iznikao nazvali
Lakići.
Kralj Milan Obrenović je u to vreme bio jedan od retkih srpskih vladara koji je na čelu Srbije ostao duže vremena, skoro četvrt veka, a
Aranđel Lakić je na dvoru bio rado viđen gost. U svakom slučaju, uz
pomoć svojih veza, brzo je postao jedan od najcenjenijih i najbogatijih
ljudi u kraju.
Njegovom dobrom glasu doprineli su izuzetna velikodušnost i
darežljivost prema siromašnim seljacima, svojim komšijama. Skoro da
nije bilo kuće kojoj Aranđel nije pomogao finansijski, ili na neki drugi
način.
Veliki deo imanja poklonio je pravoslavnoj crkvi i upravo je tamo
više od devet desetina novca lično uložio u izgradnju ovog pravoslavnog
hrama, osveštanog 1884. godine. Dobrotom je zadužio i crkvu i seljane.
O samoj izgradnji crkve bilo je reči u prethodnim poglavljima i ne
bih se tome vraćao.
Dakle, Aranđel Lakić…
Njegova tajanstvena uloga na dvoru produžena je i posle abdikacije
kralja Milana u korist maloletnog sina Aleksandra. Kralj Milan je otputovao u Beč, a zemljom vladalo namesništvo, sve do punoletstva kralja
Alek-sandra Obrenovića. Tih godina Aranđel Lakić je bio neka vrsta
ličnog kurira između Milana i Aleksandra. Putovao je više puta i ostajao
nedeljama u Beču. Poslednji put se vratio u društvu kralja Milana 1894.
godine, posle državnog udara koji je izveo kralj Aleksandar, srušivši i
vladu i namesništvo.
Činilo se da je u samom državnom udaru i sam imao aktivnu ulogu.
Aleksandar je prvog aprila 1893. godine angažovao konjički puk i
telegraf, Narodnu skupštinu, i kuće ministara i namesnika. Indi10
kativno A r g da je o o k s O n l konjičkog g a z i n e pukovnik Obrad Raje, u s B komandant i n e M a puka bio
dović, Aranđelov ađutant iz vremena turskih ratova. Aleksandar je to
veče sve ministre i namesnike pozvao na večeru, a u zdravici je objavio
svoju odluku i zatražio njihove ostavke. Ostali su na dvoru zarobljeni