Lazar Janić
Veštičje ludilo
1
Blog: http://lazarjanic.blogspot.com/
Website: http://lazarjanic.wix.com/lazar-janic
‘Znaš, više ne smem, u paklu noći, sklapati oči u samoći, da umrem…'
„Znaš“, Aleksa Lakić, 2010.g.
‘Neko će sutra možda da žali jecaj zvona crkvenog tornja, i
poslednju molitvu na ulici, krst i žene u crnini...'
„Slutnja“, Aleksa Lakić, 1995.g.
PROLOG
Iz knjige „Letopis Lakićke parohije“,
paroha Nikodija Stefanovića
Ovo poglavlje posvećujem pukovniku u penziji Kraljevske Srpske
vojske, našem dobročinitelju i najvećem donatoru pravoslavne crkve u
Lakićima, gospodinu Aranđelu Milutina Lakiću.
O Aranđelu Lakiću ispredale su se mnoge priče, mnogo naroda ga je
cenilo i poštovalo, malo kome se zamerio, mnogima pomogao, i bio je i
ostao legenda ovoga kraja. Ali, on odavde nije poticao...
Mogao bih reći, božijim proviđenjem i igrom slučaja, dokopao sam
se nekih starih novinskih članaka, ali i jedne lične beležnice Vukadina
Ilijinog Lukovića, novinara poreklom iz ovog kraja, i Aranđelovog savremenika, u kojima sam našao šturu biografiju njegovu, pa ću je ovde
izložiti.
O toj beležnici Vukadinovoj biće reči kasnije… Ona mi je pomogla
da rekonstruišem pojedine nesrećne događaje vezane za Aranđela i Aleksu Lakića.
Da se vratim Aranđelu Lakiću.
Rodio se u Prizrenu na Kosovu, 20. marta 1837. godine, kao prvo
dete, u učiteljskoj porodici. Otac Milutin Lakić službovao je u Prizrenu,
učeći srpsku decu ljubavi prema Srbiji. U to vreme se Srbija oslobađala
turskog uticaja i dobijala neku vrstu autonomije. Kosovo je još uvek bilo
pod turskom vlašću i Milutin je žudeo da se otisne u novu otadžbinu svoga roda. On nije u tome uspeo, ali jeste Aranđel, po velikoj ceni, posle
prerane smrti od neke zarazne bolesti oba roditelja i svoje mlađe braće.
U Prizrenu više nikog nije imao, ali imao je strica Adama Lakića, podoficira srpske vojske u Beogradu, čoveka koji je ceo svoj život posvetio
ljubavi prema otadžbini, pa se nikad nije ni ženio. Adam je preuzeo
brigu o svom sinovcu. Još od kako je, u svojim ranim dečačkim godiA r g u s B o o kuću n l i n e M g a z n e
9
nama, napustio rodnu k s Ou Prizrenu i adošao i u Beograd, postavši vojni
pitomac i kasnije, mladi potporučnik konjičkog puka u vojsci srpskog
kneza Mihaila Obrenovića, očev uticaj ga je nagonio da pomogne
otadžbini, ali i ispliva iz sirotinje i postane neko i nešto.