- Andare avanti, mio karo, ankora avanti. Non montare mai - govorio mi je
obliven znojem dok je sa
radnicima kopao bunare u
mrtvoj zemlji.
Djeda je dugo argatovao
u Argentini, me?u Italijanima, i mnoge njihove rije?i,obi?aji i pjesme prihva?eni su iz njegove nutrine sasvim nesvjesno .Volio
sam ga slušati kada je baki
pod balustradom pjevao
„Vento, porta mi vja kon
te…“ ili tako nekako, a ona
se sakrivala iza zavjese rumena lica poput tek isprošene djevojke. Pogledi
njihovih o?iju sve su kazivali. Sje?am se kako je zadjevala struki? murtikele u
prsa umjesto parfema , a u
pletenicu na vrhu glave uplitala crvenu svilenu maramu
datu joj kao ljubavni zavjet
od djeda prije odlaska u
tu?inu.
U
škrinji
od
skupocjena drveta, dopremljenoj iz Venecije, ?uvala je
zlatnike i nakit poklonjen joj
na dan vjen?anja.
Prihva?ala je njegovu
želju za samostalnoš?u i uskoro su kao prvi pioniri na
zapadu krenuli na visoravan,
bezvodno kamenito polje ,
da od njega naprave tera vitu, zemlju života vrijednu.
Djedov plan se brzo ostvarivao, ali je baka u ovoj zabiti
živjela kao dijete što tek u?i
hodati. Kada su proradili prvi
bunari , sve se izmijenilo.
Onda su došli konji, pa volovi,
cvije?e,
djeca,
prekrasna ku?a. Mada je
imanje sli?ilo ran?u, u ku?i
se održavao gospodski red. U
tinelu,
prima?oj
sobi,
zastrtoj teškim damastnim
zavjesama dominirao je
skupocjeni namještaj, kristalne
?aše
i
srebrene
kaši?ice, vezeni stoljnjaci i podlošci za glavu i ruke ispleteni svilenim
koncem. Djeca su poslana na visoke škole i kada su se osamostalili u
primorskim gradovima, po?eli su pristizati unuci. Istina, nije se svima
baš svi?alo provoditi ljeta kod djeda na visoravni ili jezeru, kamo je gonio volove za jako sušnih vremena, ali meni su to bili najdraži dani u
životu.“ U tebi teku moji potoci, govorio mi je. Tera vita ?e biti tvoja.“
I ova zemlja, i ku?a , i sva sje?anja, i ljubav, i krvne rijeke postale
su moje. Dok sjedim na terasi i gledam nebo govorim sam sa sobom i sa
djedom: „ Poklanjam ti, karo mio, zvijezdu koja ti se najviše svi?a. Samo te jedno molim, nemoj da je bušiš i tražiš zlato. Šetaj s bakom po
zvjezdanoj prašini, i nekada mi do?i u snove. Ili mi daj znak da si tu kraj
mene. Šapni mi u vjetru, onako, kao baki, otvori vrata, sruši ?ašu i
nasmij se liš?em trubljice. Znati ?u da si tu.“A onda se nasmijem u suzama .Školovan ?ovjek ne zapomaže za duhom dje?aštva i ne traži
djedovu ruku na ramenu.
Kasno je. U daljini se nazire svjetlost. Vra?aju mi se sje?anja.
Umjesto uzgoja konja i volova, odlu?io sam zasaditi vinograd. Prvo sam
doveo stru?njaka koji me je uvjerio da taj komad zemlje, što po?inje
pod humom a završava na jezeru izme?u deset bunara , desecima godina oboga?ivan balegom konja i volova, predstavlja savršen teren za uzgoj vinove loze. Klima je veoma pogodna , a za hladna vremena toplinu
?e ?uvati hrpe kamenja što ih je djeda naslagao nakon klesanja faceta
uz ivice imanja. Nisam se dao odmah nagovoriti. Mnogim ljudima se
ovdje sadila ,rasla i sušila loza iz nepoznatog razloga. Šetao sam,
promišljao , borio se sam sa sobom, sve dok mi jedne ve?eri u snatrenju
na terasi , u naletu iznenadnog vjetra, na rame ne doletje niotkuda
crvena svilena marama. Zavezah je za rupicu od dugmeta. Bio je to kraj
mojoj mentalnoj iscrpljenosti.
Tadašnjoj, da. Sada se borim sa drugom.U no?i puna mjeseca, kao
kroz san ali na javi, gledam kovitlac prašine u kome prepoznajem vrana
konja sa jaha?icom bijele bluze crvenih šlinganih rukava i razbarušene
kose kako galopira u pjeni neobuzdanosti uz put kamenih me?a do jezera. Galop toga konja širok je i snažan kao konji?ka regimenta. Nosi sa
sobom svaki list, gran?icu, drvo, sve živo i neživo uništava kopitama i
širu?om samrtnom maglinom oko sebe. Pri dnu puta, kao da je u traku
mjese?ine, sustiže ga bijelac , baca se na njega i jaha?icu, hrvaju se,
njište i grizu kao ranjeni konji na slikama slavnih bitaka. I nestaju,
zajedno sa krvavim punim mjesecom. Do slijede?eg puta, kada se moja
mora ponavlja, a vinograd u pjeni bijesova savija liš?e i uvla?i trsje.
Dojmim, o?ekuje smrt. Kao i ja. Sanjam crne konje kako igraju ispred
moje ku?e. Grive im zamršene, a o?i bijele. Iz njih pramenovi magle
izlaze i u vijugavim paralelama presjecaju mjese?inu tvore?i križ na
nebu. Budim se u znoju. Tr?im bosonog i zovem djeda. Loza prašnjava,
pogrbljena, tlo ispucalo unato? bunarima i vodenom obilju. Dižem ruke
u o?ajanju, a onda ?ujem u sebi…u tebi teku moji potoci..
Neko prokletstvo leži nad ovom zemljom. Netko ne dozvoljava nijednom korijenu oživjeti ovdje. Ukleta, jalova pustara! Meni je uspjelo
duže nego djedu ili vlasniku zemlje prije njega održati vinograd. Ali,
samo do sada. Pitam se , postoji li ispod te kosine od humova do jezera,
put mrtvih što zadovoljštinu traže, a iznad nje put duhova što nad zemljom zaborav uništavaju. Prevr?em po sje?anju djedova kazivanja i prisje?am se balade o djevojci ubijenog mladi?a iz neke davne obiteljske
osvete. Dva plemena, dvoje mladih, dvije mladosti nedoživljene u
životu, dvije ljubavi ?uvane u smrti. Zaklju?ujem da su kosti mladi?a
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
20