Zoran Užarevi?
ŽICA
Ovo je knjiga o nama a ne o njima
Dvadeset petog juna dve hiljade jedanaeste godine završio sam na
psihijatriji Suboti?ke Bolnice, posle neuspelog vešanja (krivac za to je
loš kvalitet gips - karton plo?a koje nisu izdržale mojih šezdeset
kilograma). Po prijemu mi odmah zveknuše dve injekcije, jednu za
dobro ve?e, a drugu da se zna ko je ko, tj. ko je gazda u ku?i. Bilo kako
bilo, moje dupe je platilo ceh. Prva no?, valjda da se uverim da dno dna
postoji, smeštaju me sa usranim, ispovra?anim i na sve postoje?e na?ine
unere?enima. Bogu dušu, bog je ne?e. Dušu sam povratio, ali ostalo je
valjda to što je i mirim se sa sa novonastalom situacijom.
Jutro je. Šest sati. Vampir od tehni?ara banu na vrata i razdera se
kao sumanut:
” Aj amo, treba vadit' krv!” Jebeš krv, gdje je dobro jutro, mumlam
onako pijan ili mamuran, ne znam ni sam.
” Ne seri, nego polazi amo, da ti ja ne poželim dobro jutro”.
Desetar je malo dete za njega kako se uživeo. Pokušavam da razaznam
ekstremitete i kad sam utvrdio šta su noge, a šta ruke, kre?em u pohod
od pet metara, do njihove sobe, a da se ne srušim. Ulazim unutra, i
opet provociram:
” Dobro jutro, gospodo, kako smo danas?”. Gledaju me kao krava
mrtvo tele i raduju se. Ovo je naš slu?aj sto posto, ili se pravi lud pa nas
podjebava. Izvadi mi tri flašice krvi, kao da je tu?a (za njega i jeste),
jebo li ga otac što ga napravi ovakvog i preko Drine posla nama da se
mu?imo s njim. U me?uvremenu moja psihijatrica dolazi na posao i
raspituje se kako sam spavao i kako sam sada. Rezultati pregleda krvi
stigoše brzo. Sve je u redu, osim odnosa alkohola i krvi u krvotoku. Neko
odozgo zaklju?uje da sam za prvu ligu slu?ajeva i prebacuju me na prvi
sprat me?u ?istije i urednije pacijente ili slu?ajeve, kako vam draže.
Jebi ga, brzo uvi?am da sam ovde jedino ja alkoholi?ar na le?enju.
Ostali su kao normalni, samo su unutra, jer jure penziju ili invalidninu
(par hiljada evri?a). Malo odležiš i postaneš penzioner. Gledam, jedan
gura cigaru u uvo i još i pripaljuje. Ko li koga ovde zajebava? Žena mi
je, brže bolje, odmah došla u posjetu da vidi šta mi treba, pošto su me
sino? na brzinu skembali i odveli. Donela mi je sredstva za li?nu
hihijenu, garderobu i dobar ru?ak. Rekao sam joj da mi donese
televizor. To je bio presedan na psihijatriji. Niko ne reaguje. Moja
psihijatrica mudro ?uti da sam njen pacijent, da se ne ofira kod kolega.
Ina?e, ona je bila moralna podrška mojoj ženi da me smeste negde na
neodre?eno vreme. Uz moju svesrdnu pomo? i uspeše. Sedam dana
Suboti?ke psihijatrije prosto proleteše uz dobro društvo i televizor. Malo
me mu?i to da prolaze u prazno, samo lekovi i spavanje. Nisam tako
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
45