zamišljao kliniku za
odvikavanje od alkoholizma.
Pitao sam psihi?a da li ima
neka kompetentnija
ustanova za odvikavanje od
života (pi?a i kocke). Javi?e
mi, pošto se za mesto ?eka
mesecima. Svi se pitaju, što
se ne oka?i za gredu, a ja se
pravim lud, kao, nisam znao
da ovo ne?e dati željene
rezultate. To je bio vapaj,
poziv u pomo?. ?avolu ve?
kucam na vrata. Jebala vas
greda, meni se živi, idioti
jedni, kao da vas je
Dostojevski pravio, jebao vas
on.
Devetog dana do?e onaj
kombi na kome izvrnutim
slovima piše AMBULANCE,
zašto izvrnutim, to zna samo
onaj koji ih je i izvrnuo
(hitna pomo? - za
neupu?ene). Strpaše me
pozadi sa sve stvarima,
onako, ?uture i kr enusmo u
novi život, odnosno u Novi
Kneževac, kliniku "Sveti
Vra?evi”. Odvikavaju od
svega, tako barem kažu
upu?eni. Sad su ženi i
psihijatrici puna srca. Deo
plana je ostvaren. Drugi deo
plana je da ostanem na
godišnjem malo duže.
Stižemo na kliniku. Ljubazno
me predaju, a ovi još
ljubaznije primaju uz potpis
o primopredaji slu?aja. Ne
znaju gde ?e sa mnom, pošto
sam stigao preko veze i traže
mi adekvatan smeštaj za
prvi prihvat, dok ne bude
nešto bolje. Za to vreme
sedim u dvorištu izdvojen od
ostalih po svojoj volji i
snimam situaciju. Pozitivna.
Sloboda sto posto, do žice
naravno. Pomalo mi je
nejasno, sve se može. Mora
da postoji neka ža?koljica.
Stari slu?ajevi me izokola
posmatraju i skupljaju hrabrost da pri?u. Kako pri?e prvi, tako se sjatio
celi roj slu?ajeva. Daj brate cigaru, nisam zapalio dve godine i sli?ne
gluposti. Gledam, žao mi ih, ali ako jednom daš cigaru, najebao si - ne
možeš se odbraniti. Ne znaju oni da sam ja stara džomba po
psihijatrijama - osam dana - jebo te, a skoro sve cake znam. Možda se
prise?am istih iz vojske. Prvi dan i prvi originalan zajeb. Skuvao sam
popodnevnu kafu da popijem u miru unutar moje žice, siguran od
spoljnih uticaja. Pijem kafu iz šoljice što mi ju je žena darivala pred put
da me podse?a na nju, a ona je jedan od razloga što sam ovde gde sam ali šoljica je stvarno kul pa ne?u da je bacim. U krajnjem slu?aju, sa
tim stvarima i treba da se izborim tokom le?enja. Prilazi mi dileja i pita
može li dobiti srk kafe. Samo što se nisam prevrnuo sa klupe. Jesi lud,
budalo jedna, da iz iste šolje pijemo kafu. E, tu je caka. On jeste
možda lud, ali o?igledno po potrebi. Ne, ne?emo iz iste šolje, imam ja
kofu u džepu i izvadi plasti?nu ?ašu. Šta da radim, kulturno me zajebao.
Dajem mu i više od pola omiljene popodnevne kafice. Taman ispijam
ostatak iste kad zovu na terapiju (pilule za lilule). Jebi ga, drugi šok
prvog dana. Prozva?u sam sebe šokadžija. Puna šaka lekova, valjda neko
eskivirao, a da pretekne ne sme, pa ko zadnji do?e, najebao je. U ovom
slu?aju sam to ja. Kontam, šta ?u sad, jebo te? Ako sve ovo popijem
spava?u do Vaskrsa. Ne biva. Pade mi na pamet spasonosna ideja: pola
popih, pola Šarcu dadoh, po koji konj preživi, pri?a?e. Imam jednog
drugara koji vešto izbegava zamke koje mu postavljaju. Bio mi je u
poseti i kad je video svo to sivilo, odmah je jeger zamenio cedevitom.
On ima štampariju, pa ako ne?e niko da štampa ovo remek-delo,
štampa?e on. Ko ?e ?itati, pojma nemam, jer ko ovo razume ve? je sa
ove strane žice.
O nama i o Vama – Stevan Šar?evi?
Iako se ?esto, kao lajtmotiv, kroz roman provla?i teza da je žica
relativna ograda i da svako može da se na?e iza nje, taj stav se posebno
kristalizuje kroz lik Monike, higijeni?arke (ta?nije sprema?ice) u klinici
"Sveti Vra?evi“. Svakodnevno suo?ena, s jedne strane sa ispovestima
pacijenata, a sa druge nepodnošljivom situacijom kod ku?e, ona „za
svaki slu?aj“ rezerviše sebi krevet na ženskom odeljenju.
Pa opet, koliko god zastrašuju?e ?itaocu delovali prizori „iza žice“,
kraj pripovesti još je gori. Glavni akter je izle?en, da bi se, otpušten iz
bolnice vratio svom starom životu, koji u me?uvremenu nije postao
nimalo prijatniji. Do?ekuje ga ista atmosfera koja ga je do bolnice i
dovela. Sam autor najbolje opisuje svoje impresije ovako: „ Prvi put u
životu ne znam na koju stranu da krenem. Svugde slepa ulica, zid. Ne
mogu kroz njega, trezan sam.“
Dakle, uzmite i pro?itajte ovu knjigu, kako biste iz prve ruke saznali
kako je „iza žice“. Nikad se ne zna kad ?e vam ustrebati, jer, kako
Zoran Užarevi? to lepo kaže: „Možda vam se javi dilema gdje vam je
mesto, sa koje strane žice. Možda su strane u egalu, pa malo i cvikam
da ova žica ne izgubi smisao. Ko je sa koje strane? Gde je više
slu?ajeva? Možda nikad i ne?u saznati, a i nije mi nešto ni važno. Kao da
?u biti nešto pametniji ako saznam. Vi se sami razvrstavajte gdje ?e ko,
samo da vas upozorim da je nas iz dana u dan sve više, sve smo brojniji,
a mesta gotovo da nema. Rezervišite svoje mesto na vreme, jer ?e nas
vrlo brzo biti više unutra nego van
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
46