ga vidio ve? dugo, a javili su
mi da je teško bolestan.
Iznenadilo me što je,
uopšte, izašao iz ku?e.
“Ko to ide ?edi svome?”
nježno je progovorio kad me
je spazio i kad je iz navike
podigao dlan iznad o?iju i
kao zaklonio sunce da bolje
vidi. Bio sam ve? pored
ograde koja je odvajala usko
dvorište od ostatka
prostranstva kotline. Samo
sam spustio torbu koju sam
nosio i potr?ao ka toj starini,
?ovjeku koga sam silno,
iskreno, srcem volio, koga
sam jednostavno zavo ?ed,
ka mojoj živoj riznici
znanja, narodnih pri?a i
mudrosti. Ka najtoplijem i
najmekšem obrazu koji sam
znao. Jedino me je majka
mogla ljepše i nježnije
zagrliti. Prot?ao sam kroz
mirisni oblak jorgovana i
opet osjetio tu milinu koja
mi je ispunila dušu,
podsjetila me odakle sam
potekao i kao da mi je dala
krila. Htio sam poletjeti u
zagrljaj brkatom starini na
kome se jasno vidjelo da ga
sa svakim sljede?im korakom
postepeno napušta snaga, u
kome je lagano, tren po
tren, kopnio život, u kome
je polako, ne?ujno,
neosjetno nestajalo radosti i
vedrine. Samo još ponekad,
za posebnih radosti, a ova je
bila takva, zasjale bi plave
djedove o?i, zaplavile se
nebeskim plavetnilom i
nalile sjajem sunca, a lice bi
se ozarilo osmijehom i nekim
unutrašnjim zadovoljstvom
što postoji, što nije džabe
živio, što je nešto stvorio,
što je nekog rodio. Dotr?ao
sam do njega, istinski sre?an
što ga vidim, zagrlio ga
?vrsto, “moma?ki” kako je
on to volio re?i, ali ne
prejako, jer njegovo ostarjelo, sitno i krhko tijelo nije više moglo
podnijeti moma?ka hrvanja. Nadrastao sam ga, nadja?ao, nadigrao i
natpjevao. A to mu je bila vje?ita želja. I još jedna.
“Samo da do?ekam da se Filip oženi”, uvijek je govorio, “pa ne bi’
žalio umrijeti.”
Poljubio sam ga tri puta, u obraze, i on mene, ali nekako stidljivo.
Nije volio ljubiti se pri pozdravu. Ni sa kim.
„De, de, de... dobro je...“ vajkao se djed lupkaju?i me po le?ima
nježno, laganom rukom kao perce, „Vidi koliki si odrast’o klipane jedan.
?ime te to tamo ‘rane, Bog im dao?“
„Kako si ?ede? Teške li su godine?“ pitao sam drže?i ga objema
rukama za ramena i gledaju?i ga pravo u o?i.
„Dobro sam, dobro... Nisu godine teške, da vrag odnese boleš?uge...
Jesi ti dobro?“ pitao je on mene sklanjaju?i pogled, vrdaju?i o?ima
nekud drugo, kao da nešto krije, kao da se ne?ega stidi, kao da je nešto
kriv.
„Dobro sam ?ede, dobro. Pa kako bih ja druga?ije bio?“ uz osmijeh
sam odgovorio.
„Fi?o moj, dijete moje. Nek si ti dobro, ja i ne moram bit’. Moje je
prošlo. Da dâ Bog lijepe smrti, da ne patim ni sebe ni druge. Šta ?u više?
Eto, još se ti oženi pa da ja idem polako... Vrijeme je meni. Da ne
smetam nikome. A ima li se šta cure?“, s prikrivenim osmijehom je
zapitao.
„Ima ?ede, ima. Bar cura ima.“
„Ma znam da ima, ?e ne bi im’o ti takav? Ama, ima li se šta za ku?e,
za žene, šta za dovest’, da ku?i, da djecu ra?a? Ima li šta što more baba
bit’? Lako je ženu na?’, al teško babu?“ nastavio je djed s pitanjima i
mudrostima koje sam uvijek volio.
„Ma ima ?ede, ali rano je još.“, odgovorio sam, tek da nešto
odgovorim.
„Nije rano dijete, nije. Nije se pokaj’o ko je rano ru?’o i rano se
oženio. Treba djecu ra?at’ dok se mogu ’ranit’, do nji’ove snage. Ružno
je kad se kasno sastanete. Pri?’o sam ja tebi o Tedi pokojnom kad je
otiš’o orat’ sa sinom, a posve se kasno oženio. Imo ?eterest i neku. Šta
je do tad ?ek’o, ne znam. Pa dok je dobio sina, pa dok je sin malo
porast’o, odu volovima orat’ onaj dô ispod ku?e. A Tedo ostario pa
nejak, mali nedorast’o pa nejak. Nit’ onaj dobro vodi volove, nit’ ovaj
dobro drži plug. Sjeli, odmaraju, Tedo zapalio, gleda ono oranje – ne
valja. Pa veli: „E moje dijete, ’ajmo mi ku?i! Nema od ovog posla ništa.
Kasno smo se mi sastali“ „Nemoj sine da se i ti sa svojim kasno
sastaneš!“ opet je djed nastavio savjetovanje.
Krenuo je dalje stazom ka mlinu, kuckaju?i štapom po travi dok se
drugom rukom pridržavao za ogradu. Išao sam pored njega sre?an što je
to baš tako, što ja jesam to što jesam i što imam njega, starog i
mudrog. Na trenutak sam razmišljao o njegovoj pri?i o Tedi i shvatio
koliko je u stvari ta?na i pou?na. Još jednom sam se osmijehnuo u sebi
sre?an što za djeda imam baš ovog sitnog, malo pogurenog ?i?icu, sijede
kose i prosijedih brkova, sa srcem velikim kao sve planine bosanske i
dušom ve?om od neba iznad nas. Prilazili smo mlinu. ?uo se žubor vode
što se kroz podignuti žlijeb slijevala na vodeni?ki to?ak, na drvene
lopatice, ali tamo gdje su zabodene u osovinu oko koje su bile
poredane, tako da ih voda nije zahvatala dovoljno i nije pravila pritisak
koji bi ih pomjerio i bio dovoljan da okrene kamen. ?ulo se samo
šuštanje i pljuskanje vode, zvuk prelivanja preko kamena i drveta i
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
29