?initi štetu, ili u kukuruzu,
ili u babinom povrtnjaku. A
kad sam otišao na školovanje
u veliki grad, moje ?obanske
zadatke preuzela je na
brzinu sklepana ograda od
kolaca i drvenih motaka,
koja je, o?ito, bila lošiji
?obanin od mene, jer su se
vidjela ošte?ena mjesta kud
su krave prolazile kroz nju i
opet „?inile zijan “ po našim
i komšijskim poljima i
njivama.
Jutro poodmaklo, sunce
se ispelo iznad brda pa
poliva neku bistrinu i ?istotu
po šumovitim kosama , po
rascvjetalim livadama.
Neprimijetan vjetri?
ljuljuškao je šarene cvjeti?e
i vlati nabujale trave. Sve je
mirisalo, svaka biljka, svaki
cvjeti?, svaki listi? je imao
svoj poseban miris i
nesebi?no ga širio oko sebe.
I kamenje i zemlja su
mirisali. A posebno je
mirisao jorgovan koji sam
oduvijek volio. Nijedan
cvijet mi nije davao toliko
zadovoljstva, kao ovaj veliki
potpuno odrvenjeli žbun,
posa?en na samom uglu
ograde postavljene oko
rodne ku?e u kojoj se rodih i
odrastoh. Godinama su grane
tog jorgovana na vjetru
kuckale u moj prozor, a
samo s prolje?a, o ?ur?evu
negdje, kratko, tek nekoliko
dana, bi zamirisale opojnim
mirisom svojih bijelih
cvjeti?a skupljenih u
grozdove. I sad se mogu
sjetiti tog mirisa. Godinama
sam ga po svijetu tražio, ali
nigdje ga nije bilo. Zato sam
se svake godine vra?ao
tamo. U moje rodne Prisoje.
Negdje o ?ur?evdanu… Tek
da opet pomirišem bijeli
jorgovan. Tek da ne
zaboravim vrijeme koje je
prošlo. Djetinjstvo, od koga sam se poprili?no odmakao.
Tog jutra djed se osje?ao mnogo bolje. Popustilo je stezanje u
prsima, nije osjetio ni tu stalnu treperavu bol u kostima. Osje?ao se
nekako lagan i gotovo sasvim zdrav. Leže?i, ili polusjede?i, naslonjen na
nekoliko mekih jastuka od vune, gledao je kroz prozor. Gledao je granu
procvjetalog jorgovana kako se sasvim polako njiše kao da bježi i izmi?e
se od p?ela koje su letjele oko sjajno bijelih cvjetova. U daljini je vidio
zelenilo šume na obližnjem brdu. Zvali su ga Kurja?ište. Pripadalo je
onom što su zvali “Stojni?a imanje”. Tu negdje je bila i Pe?ina. Nije se
vidjela, ali on je znao gdje je. Gotovo na samom vrhu Kurja?išta.
Zaustavio je pogled na tom zelenilu. Izgledao je kao da se napreže.
Izgledao je kao da se ne?eg jedva, s nekom mukom, prisje?a. Ne?eg
dalekog, ne?eg što jedva pamti. Ili što ni ne želi da pamti. Odmahnuo je
glavom, a onda dozvao babu:
“Daj mi onaj moj štap! Idem ja malo napolje, ?ini mi se da nema
vjetra!”
“’Ajde!, ‘Ajde polako!”, govorila je baba pomažu?i mu da ustane
dok mu je dodavala štap, “Ali obuci ovaj prsluk! I šešir stavi! Nai?e
vjetar, vrag ga odnio.”
Djed je polako izašao, stajao je ispred ku?e, okrenut suncu, oslonjen
na štap gledao je u daljinu, glave podignute ka njoj, kao da je htio da
se ogrije, da upije tu ?istinu i svježinu koja se preko Kurja?išta kotrljala
prema njemu, nose?i svekolike mirise i sje?anja. Krenuo je ka mlinu.
Polako, bez žurbe, oslanjaju?i se na štap. Korak-dva, pa zastane,
razgleda, udiše, duboko i jako. I tako korak po korak pomicao se duž
staze koja je vodila ka staroj vodenici poto?ari koju je sam napravio i
mnogo vremena u njoj proveo. Koju je volio kako se ?edo voli, kako se
voli brat. Korak po korak do nakrivljene ograde pored pašnjaka za koju
se pridržavao, opet stoje?i i gledaju?i negdje u daljinu, pod plavetnilo
neba u koje su bili zabodeni vrhovi dalekih bosanskih planina.
Dole preko Lipnice za?uo se klepet crkvenog klepetala . Nevjerovatno
je kako je ovaj neobi?ni zvuk odjekivao duž cijele kotline, nejak, tih, ali
prodoran. Podne je. Uvijek se, umjesto zvona koje ova crkva nije imala,
oglašavalo u podne. I dobro je to za seljake zabavljene svojim poslom
po udaljenim njivama. Zastanu, isprave se, prekrste se, odu u hlad,
utole že?, razmisle, odmore na kratko, tek koliko traje klepet, znaju?i
da je podne, da su na polovini i da je do kraja dana ostalo onoliko koliko
ga je i prošlo. I opet nastave svoj rad, bez posebne radosti, ali i bez
posebne tuge. I djed je pogledao u pravcu Manastira, drhtavom
desnicom lagano skinup šešir, prenio ga do lijeve ruke kojom je držao
štap, a onda se prekstio, polako, ne žure?i, izgovaraju?i šapatom
molitvu. Vratio je šešir na glavu i pomjerio se sljede?ih nekoliko koraka.
Još stostruki eho klepetanja, razasut po okolnim šumovitim kosama
nije utonuo u zelenilo razigranog pejzaža, niti utihnuo sasvim, kad sam
skrenuo sa asfaltne ceste na put posut kamenom, šljunkom lipni?kim,
nekako sive i crvenkaste boje. Vodio je ka rodnoj ku?i, ka imanju
Petrovi?a. Ugledao sam djeda tamo negdje iza kraja puta, tamo negdje
sa druge strane ku?e, tamo iza mog bijelog jorgovana zbog koga sam
opet prešao dug put, da ga pomirišem i osjetim onaj užitak, ono
zadovoljstvo koje se nigdje nije, i siguran sam, nigdje ni ne?e ponoviti.
Stajao je na stazi koja vodi prema mlinu, pored same pocrnjele ograde,
pomalo pogrbljen, ali sa zaba?enim šeširom . Osjetio sam da gleda u
visinu, a po pravcu u kome je bio okrenut znao sam da gleda Kurja?ište,
da razmišlja o Pe?ini. Iako zagrijan i ve? preznojen, požurio sam. Nisam
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
28