horska pjesma svih
nevidljivih ptica i pti?ica
skrivenih u bujnom zelenilu
luga koji je po?injao od
mlina i potoka i protezao se
dokle oko vidi. Do Kurja?išta
i dalje.
„Vidiš ovaj mlin,“
nastavio je opet djed, „ja
sam ga pravio sam. Tri
godine. Kop’o, vadio kamen,
zid’o temelje, sjek’o gra?u,
rez’o, tes’o, slag’o... sve
sam. Baba mi poteke ,
po?e?e pomogla. Nemere
?o’ek sam. Uradi se, al’ nije
to to. Napati se. Lakše je
kad neko pomogne. Kol’ko
bilo. Bude ti lakše u duši
bar. Nekad valja neko i da
smeta, da ?o’ek progovori.
Da ostane i’san . I ’ajvan
rikne, blekne, paš?e lane. A
sam ?o’ek, samo ?uti. Gori
od ’ajva na...“
„Jest ?ede, tako je...
znam.“ opet sam odgovorio
tek da nešto kažem.
Stigli smo do pred sami
mlin pored koga je rastao, i,
vjerovatno, najve?i jasen u
kraju. Ogromno drvo s
krošnjom kao pola planine.
Ispod njega je stao i mlin i
mala brana na potoku, i
pojilište za stoku sa druge
strane ograde, i nahereni
drveni sto sa klupom za
sjedenje, savremenik po
ro?enju trošnom i pomalo
zapuštenom mlinu i još
mnogo livade, pa ?ak i dio
zakržljale šume sa druge
strane potoka. Sve je to
pokrivala i od sunca
zaklanjala krošnja ovog
jasena za koji mi je djed
nekad prije pri?ao da ga je
on tu zatekao kao veliko
drvo, debljine ?ovje?ijeg
struka, a ima tome makar
pedeset godina.
Sad starina, sjedaju?i na
pozelenjelu klupu pored
mlina, nastavi pri?u o jasenu...
„Pa ti vidi da je on blizu sto godina, a još k’o momak. Ali, on je drvo,
ja nijesam. Njega su lomili samo vjetrovi i snjegovi. A ja, grešnik, ja
imam dušu koju je lomilo sve što je moglo nai?i. Švašta je mene pretrlo,
dijete moje. A jedno najviše... Otkad znam za sebe i do smrti ?e. A
ne?e smrt još dugo. Još ja nijesam dovoljno otpatio.“
Zagledao se u neku travku ispred sebe, pogledom punim sjete,
kajanja, nemira... U?inilo mi se da slutim suzu, ali nije. Nije krenula
suza. Krenula je rije?.
(odlomak iz romana)
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
30