komunalije. Robu je prodavao komisiono i bio umereno zadovoljan
zaradom. Za te uslove, kada su skoro svi propadali, on je opstajao…
Kada se jednom na njegov stalno otvoren oglas pod de-vizom „Nemojte da Vam novac skuplja prašinu“, što je pred-stavljalo aluziju na to da
za knjige i ?asopise koje ljudi drže na tavanima i u podrumima daje novac, javio ženski glas i ponudio na prodaju kolekciju ?asopisa i knjiga,
nije mogao ni da pomisli koliko ?e mu taj glas jednom zna?iti…
Otišao je svojim kabrioletom na datu adresu u starom delu Dor?ola.
Bio je po?etak leta, ali vru?ine su ve? bile nesnosne, pa mu je prijala
vožnja otvorenim autom.
Našao je uli?icu koja je izlazila na Francusku ulicu. Zgrada je bila
omanja, sa sopstvenim malim dvorištem. Pozvonio je.
Dugo je ?ekao, a onda se vrata otvoriše. Osmeh što se na njima pojavio bio je razoružavaju?i, a ogromne plave o?i ubistvene. Proguta pljuva?ku, pa joj se obrati najmirnije što je mogao:
„Dobar dan, došao sam u vezi ?asopisa. ?uli smo se telefonom. Jeste
li vi Marija?“, pa doda: „Ako vam sada nije zgodno, možemo to i neki
drugi put?“
Devojka u kasnim dvadesetim, više no zgodna, procen-jivao je Laki
doma?icu, ignorišu?i tanke radni?ke pantalone podvrnutih nogavica i u
preširoku belu majicu, svu zamazanu bojama, kao da je upravo kre?ila
ku?u. Duga joj plava kosa beše uvezana u rep.
„Izvolite, izvolite... Aleksa, je li tako? Nemojte da se ?udite mojoj
ode?i, ja sam slikar i ovo je moje radno odelo!“ nasmejala se njegovom
zbunjenom pogledu.
„A, tako…“, re?e Laki ulaze?i u dvorište.
Trava u dvorištu beše uredno podšišana, sa sivim ka-menim plo?ama
namesto trotoara i oazama cve?a ogra?enog belim kamenom. Baštenska
garnitura od pru?a ugnezdila se pod veliko drvo, u ?ijem je hladu sedela
stara gospo?a u invalidskim kolicima i dremala.
„To je moja baka Magda,“ objasni mu Marija. „Vreme joj je za
popodnevnu dremku i voli da bude na otvorenom kad god je lepo
vreme.“
„Dobar dan, gospo?o,“ rekao je Laki, ali ga bakica nije ?ula.
„Hajdemo unutra,“ pozvala je Marija u ku?u.
U ku?i je vladala prijatna hladovina zahvaljuju?i debelim zidovima.
Uvela ga je u veliku sobu, o?igledno atelje. Zidovi su bili popu¬njeni
gotovim radovima, u jednom ?ošku stajao je štafelaj a na sredini mali
sto?i? sa dve fotelje.
Sa zanimanjem je po?eo da razgleda platna. Bio je to nadrealizam,
preovla?ivale su tamne boje, uglavnom plavo-zelene, iz kojih su se
probijali stilizovani ljudi osen?eni crnom bojom. Skoro isti motiv, kao da
su sve slike ?inile jednu veliku.
„Iz ove slike prosto kulja bol,“ prokomentarisao je gledaju?i sliku
žene koja pla?e otvorenih usta, dok joj je na ramenu naslonjena glava
tužnog de?aka. U pozadini su stajale dve stilizovane spodobe bez lica,
samo sa ta?kama nazna?enim o?ima. „Ne mogu da zamislim kakvo vas je
loše ose?anje navelo da naslikate ovu sliku. Baš mi je upe-?atljiva!“
„Nemoj da mi persiraš, molim te. Ta slika? Pogodio si, slika se zove
’Bol’. Svako od nas ima svoje demone koji ga te-raju da se na neki na?in
izrazi…“, odgovori mu Marija.
„Jesi li izlagala ova platna?“, okrenuo se prema njoj.
„Jesam. Uglavnom na grupnim izložbama, ?lan sam ULUS-a,
uglavnom na njihovim godišnjim izložbama… Samostalnu izložbu još nisA rgus Book s Onl i ne Magazi ne
10