am imala. Sad je to skup hobi, slabo ide prodaja, a veliki novac, koji
ja nemam, treba dati za zakup galerije. Nije u ovoj zemlji vreme za
slike. Da sam ro?ena u Parizu, ili negde u Evropi…“
Laki je nastavio da razgleda slike, tu i tamo bacaju?i kri-omice poneki pogled i na autora, a Marija je pri?ala: „Ja sam akademski slikar bez
stalnog zaposlenja, živim sama sa bakom. Izdržavamo se, uglavnom, od
njene sirotinjske penzije. Mnogo novca trošim na boje i platna. Sre?om
smo skromne, pa nam ne treba puno za život…“
„Želeo bih da kupim jednu tvoju sliku!“ re?e joj Laki okrenuvši se
prema njoj.
O?i joj bljesnuše i široko se osmehnula: „Stvarno? Koju?“
„Evo, na primer, ovu!“, pokazao joj je sliku golog muškarca što leži
na boku, le?ima okrenut posmatra?u i u ruci drži ram manje slike. Kroz
ram se providi gola, zagonetno osmehnut a lepojka. Unutrašnji ram je
reljefno ura?en i oštro odvaja dva dela, onaj unutrašnji, sav u toplim
bojama, od spoljašnjeg, naslikanog istim crno-plavo-zelenim tonovima
kao na ostalim slikama. Izgledalo je kao da je u slici još jedna slika…
„Pa, može, slika je trista maraka, ako ti to nije mnogo…?“, zastala
je, upitno ga pogledavši, pomalo uplašeno iš?ekuju?i odgovor.
„Nije,“ osmehnuo se Laki, „u stvari, u ovom slu?aju ja plja?kam tebe, jer verujem da ?e ova slika mnogo više vredeti kad se proslaviš!“
Oduševljeno je sko?ila i pljesnula rukama, kao dete kad mu neko kupi
sladoled. A onda se brzo pribrala, pa re?e:
„Pa ja ti nisam ponudila ni kafu?! Može kafa i hladna limunada?“
„Može,“ re?e.
Okrenula se da iza?e, ali se brzo nešto dosetila, pa se ponovo okrete
njemu: „E, da, ako još ho?eš te ?asopise, spakovani su tu u ?ošku pored
zida. Samo smetaju, ve? sam htela da ih prodam kao stari papir, kad
sam videla tvoj oglas. Vidi šta ti odgovara, to ti je gratis…“
Okrenuo se mestu koje mu je pokazala. Politikini za-bavnici, Duge,
Galaksije, Misterije, Kekec i De?je novine, sve spakovano u pakete i
uvezano kanapom. To ga je zanimalo. Bilo je tu i paketa dnevne
štampe. To je zaista bilo za stari papir. Uz to i pedesetak knjiga,
uglavnom lektire za niže razrede. I to je odvojio. Sve u svemu, brzo je
procenio, najviše pedesetak maraka. Toliko bi platio i drugima. Ve?ina
toga ne?e se nikad prodati. Ali, ni sam ne znaju?i zašto, odlu?io je da
joj plati više.
Vratila se ?askom i sa vrata re?e:
„Nisam mogla da izdržim, morala sam da probudim baku i da joj se
pohvalim da sam prodala sliku. Ona bi htela da te upozna, kafa i
limunada su u baštici. Ako bi hteo…?“
„Naravno,“ rekao je, a zatim dodao: „Izabrao sam što me zanima. Ne
dolazi u obzir da mi ih poklanjaš. Mogu da ti ih platim sto maraka… Sa
slikom, ?etristo…“ Pružio joj je novac.
Zastala je. Brzo se premišljala, za ?asopise jeste rekla da ?e ih
pokloniti, ali novac joj je bio potreban. Nasmejala se i strpala ga u džep
na grudima. „Ali, pod jednim uslovom… Pozivam te na otvaranje moje
grupne izložbe u gradskoj ku?i slede?e subote. Bi?e koktel i besplatni
sendvi?i, sve finansira grad,“ brzo dodade.
„Može, mislim da nemam ništa zakazano,“ nasmejao se.
Gospo?a Magda Ranitijevi? bila je stara predratna dama, udata za
inžinjera i bogatog ku?evlasnika. Posle rata imovina je konfiskovana, sve
osim ove ku?e. Umro je pedesetih. Magda je bila lekar u gradskoj bolnici, otišla u penziju pre dvadesetak godina.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
11