HOKUS LOKVUD
I ZVER IZ ZABR?A
Selja?ka ko?ija se žurno udaljavala zemljanim putem dižu?i oblake sme?e prašine. Zidine Košnice,
velegrada smeštenog na pola puta izme?u starog carstva i velike pustinje, postajale su sve sitnije i sitnije
dok na kraju nisu potpuno nestale iz vidokruga. Ko?ija zatim skrenu sa glavnog puta na jedan o?igledno
manje koriš?en i vožnja odjednom postade znatno manje prijatna.
Hokus je pokušavao da izgleda misteriozno i otmeno što nije bilo lako jer je klupa za sedenje bila tvrda,
previsoka i nimalo prilago?ena za potrebe jednog gnoma, pa su mu noge visile u vazduhu i klatile se poput
udova krpene lutke. Pokušao je da prekrsti noge i podbo?i rukama bradu, što je funkcionisalo do skretanja
sa glavnog puta. Prvo je jurio šešir, koji bi mu pri svakoj džombi poleteo ka podu, a zatim je, da bi izbegao
istu sudbinu, odustao od poziranja i obema rukama ?vrsto stegao kožni remen pri?vrš?en za stranu ko?ije.
Nasuprot njega sedeo je njegov saputnik i poslodavac, starac ?ija je svaka crta lica bila otelotvorenje tuge.
Retka seda kosa, opušteni brkovi, pa ?ak i obrve visili su beživotno sa koštunjave lobanje koja se providela
kroz kožu nalik na pergament. U neverovatnom kontrastu sa lakiranim polucilindrom koji je Hokus
pridržavao, gužvao je u rukama šešir nalik na krpu za prašinu, ne prestaju?i ni jednog trenutka da zuri u
istražitelja mole?ivim pogledom tužnog psa.
Nekoliko puta je pokušavao nešto da kaže ali bi mu svaki put glas zastao u grlu i pretvorio se u nešto
izme?u hroptaja i piska. Kada je kona?no skupio snagu, izgovorio je istu re?enicu kao i na po?etku puta. – Vi
ste nam jedina nada, gos’n Hokus.
Gnom nezainteresovano klimnu glavom.
– Mislim, vi možete da nam pomognete, je l’ da? Vi ste ubili ?udovište iz Karotske mo?vare, utvaru iz
Donjeg Sada i decoubicu iz Krnjavice?
– I giganta iz Goleti! – dodade gnom, na šta seljak ispusti uzdah divljenja i olakšanja.
– I pomo?i ?ete nam da ubijemo našu zver?
Istražitelj klimnu još jednom, što naizgled umiri starca.
Pomo?i ?ete nam da ubijemo, je bila izjava najpribližnija istini. Hokus Lokvud, od loze Lokvuda iz
Velikog Brda, istražitelj iz Košnice, nije bio trideset godina uspešan u svom poslu i, što je najbitnije, i dalje
živ, izigravaju?i tupavog heroja iz narodnih pri?a kakvog je ovaj seljanin o?ekivao. U tim pri?ama, heroj je
uvek sam dolazi