gruba betonska tekstura zida uz koji je bio prislonjen da je u novoj kanalizaciji, što je bilo dobro. U tunelu
je bilo mra?no, jedino svetlo dopiralo je od treperavih sve?a koje su okruživale misti?ni crtež na podu. Nad
crtežom je, sa plavom kredom u ruci sedeo nadvijen ?avolan bakarnocrvene kože. I crtao. Svesno i razumno.
Hokus ga je sa nevericom posmatrao kako iscrtava složene šare i elipse, poput iskusnog ?arobnjaka sa
Univerziteta. Bio je to krupan ?avolan, najve?i kog je istražitelj ikad video u životu, uspravljen je sigurno
imao gotovo dve stope. U prostoriji je bilo još dva takva ?avolana, oba zadubljena u poslove sli?ne prirode,
kao i ceo ?opor „obi?nih“, sivih ?avolana koji su stajali neobi?no mirno, kao u transu.
Nju umalo nije ni video isprva. Zbog mase ?avolana i zbog njene o?igledno snižene telesne temperature
toplotni obris joj je bio jako slab. Bez svesti, ali živa, Milona je ležala na drvenoj podlozi iza ?avolana koji
je crtao. Crtež na podu, Milonin položaj, kao i prisustvo mnoštva alhemi?arskih posuda govorilo mu je da se
ovde odvija nekakav magijski eksperiment. Hokus nije znao kakav, ali je pretpostavljao da se ne?e završiti
dobro po njih.
Brzo je smišljao plan. Traže?i pogledom oduzeto oružje, prevla?io je konopcem kojim su mu bile vezane
ruke preko naoštrene nitne koja mu je virila iz zadnje strane kaiša, trik koji je nau?io od jednog starog
mornara. Video je dršku Milonovog noža kako viri iza daske naslonjene na zid sa suprotne strane. Njegovog
samostrela nije bilo nigde na vidiku. Tako?e je ose?ao još nešto, nešto pogrešno, ali nije imao vremena da
se koncentriše na to.
Jedan od crvenih ?avolana je mrmljao mantru u pokušaju da baci neku ?in, što se završi slabim
ljubi?astim bljeskom, nedvosmislenim znakom da ?in nije uspela.
– Šta god da pokušavaš, za po?etak ?e ti trebati malo ve?i plamen. – re?e istražitelj odlu?no.
– Gnom je budan – odgovori ?avolan, na šta ostali zarežaše.
– Prvi korak pri svakom magijskom eksperimentu je stabilan plamen.
Hokusov glas je odjekivao u praznom tunelu poput izgubljene duše koja traži izlaz.
– Lukavstvo ti ne?e uspeti, gnome. Džabe vi?eš, ovde nema nikog ko bi te mogao ?uti. – Odgovori crveni
škripavim, ali ipak razumljivim glasom.
Hokus je to dobro znao, govorio je povišenim glasom u nadi da ?e se Milonin otac probuditi, što je
izgleda urodilo plodom jer utom ovaj zamljacka ustima i prestade da hr?e.
– Savetovao bih ti da ne pokušavaš da nas spre?iš, time ?eš samo ubrzati svoju smrt.
– Da vas spre?im? Zašto bih želeo da vas spre?im?
Hokus zakora?i slobodno, ignorišu?i pokidan konopac koji mu je spao s ruku i nonšalantno izvadi lulu i
platnenu kesicu iz skrivenog unutrašnjeg džepa.
– Naprotiv! Želim da vam pomognem!
?im je na?inio prvi korak bio je opkoljen armijom ?avolana. Iako mu nisu dosezali ni do kolena, njihova
sama brojnost je bila zastrašuju?a.
– Trik! To je trik! Ne želiš da nam pomogneš! Došao si sa ?ovekom! Došli ste po mladun?e!
– Istina, jesam došao zajedno sa njim i jesmo došli sa namerom da spasimo devojku od potencijane
životne opasnosti. Ali, to ne zna?i da smo vaši neprijatelji! I ja sam, poput vas, u ve?itoj potrazi za znanjem
i moram da priznam da sam fasciniran vašim eksperimentom. Ali smatram da nije neophodno da bilo ko
strada da bi on bio uspešno izveden.
– Život ljudskog mladun?eta je nebitan. Bitan je samo eksperiment. Uostalom, ja o tome ne odlu?ujem.
?avolanov pogled je bio uperen iza Hokusa, negde u tamu tunela. Istražitelj se okrenu. Trebalo mu je
nekoliko trenutaka da vidi, i još nekoliko da se sabere kada je kona?no primetio u šta je crveni gledao.
Stopljen sa mrakom, iza njega je stajao ?avolan, gotovo tri stope visok, crn kao no? i hladan kao riba. Hokus
proguta pljuva?ku. Iako je i dalje bilo malo niže i sitnije od njega, sa kandžama na rukama, crnim izba?enim
o?njacima i svirepim licem, ovo stvorenje je izgledalo tako užasavaju?e da je Hokus prvi put posle ko zna
koliko vremena osetio iskonski strah. Crni ?avolan je bio svestan, više od svojih životinjskih podanika, ali
o?igledno nije bio inteligentan kao crveni, što ga je ?inilo još više zastrašuju?im.
Nadaju?i se da njegov užas nije bila previše o?igledan, Hokus pokuša da odglumi nezainteresovanost.
– Kako ste?
Ovaj ne odgovori. Hokus nije bio siguran ni da li uopšte ima mo? govora.
– Daklem, neke žrtve su neizbežne, kažete? U redu, sve za dobro nauke.
?avolan je i dalje zurio nemo poput statue, lica uko?enog u mešavinu podništavaju?eg osmeha i
demonske gladi.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
85