Šta ti je, je l’ ti pozlilo? – ?uo sam njen glas kao iz neke dubine…
+++
Telefon zazvoni i protrese me kao strujni udar. Jedva sam se pribrao.
- Hej, pa gde si bre? Kafa se skroz ohladila, ho?eš li do?i najzad?
- Izvini molim te, zaneo sam se, morao sam nešto da završim…
- Hajde požuri dok glavonja nije došao, odmah ?e u moju kancelariju, požuri, imam nešto važno da ti
kažem…
- Evo, kre?em – rekoh i isklju?ih kompjuter paze?i da ne ostavim neki trag ka napisanom. Krenuh laganim
korakom ka ženi mojih snova, sve paze?i na kurje oko..
EHO SRCA
Da! takva bi?eš kada, primivši svete tajne,
kraljice preljupka nad svima,
legneš pod so?ne trave i pod cvetove sjajne
da bu?aš me?u kosturima.
Prelepa moja! dok te poljupcem bude jeo,
ti reci crvu dušmaninu
da ja ljubavi trule još ?uvam oblik ceo
i njenu nebesku suštinu!
Bodler, „Strvina“
Nakon mnogo vremena, 22.duge godine, njene ruke su opet na mojim grudima. Opet je palac (sa
mladežom oblika njene rodne Boke, tik iznad nokta) kao nekad na mom srcu. Tako mi je onda ?utke
izjavljivala ljubav - nežnim dodirom palca, kao da mi ostavlja potpis na srcu. Sada je bio profesionalno tu,
kao prikuplja? informacija. Držao je svetle?u kuglu i preko nje se spuštao do mog tkiva i opipavao ga.
Posmatrao sam je ispod oka dok je ona posve?eno fiksirala pogled na monitor. Ima tu malo viška kilograma i
borica na vratu i oko o?iju, ali o?i bih poznao i u mraku.
- Da li se ose?ate dobro? Srce vam nenormalno brzo radi. Okrenite se na bok prema zidu, dišite duboko i
opustite se – rekla je zvani?no.
- Dobro sam, samo se nekontrolisano uzbudim u ovakvim situacijama – procedio sam preko zadržanog daha.
- Nema potrebe, pa ništa ne boli.
Misliš? ?ak ni to što me se ne se?aš? Što sam još jedno srce bez lica, statisti?ki podatak. Zagledao sam se
u prošlost kroz mrlju na zidu. Vidim, navikla si se na sirove slike organa. Ne se?aš se da si me zvala kao podršku na prvi prakti?ni ?as anatomije, ja brzopleto pristao, pa nakon neprospavane no?i zvao u zoru da ti
kažem da „nemam stomak“ za to. Popodne si me obavestila da taj dan nisu uspeli da obezbede telo pa je
?as odložen – kako je to surovo zvu?alo pesniku u nastanku, okrenutom pitanjima duše.
To si zna?i specijalizovala – mehaniku srca, odmah ?im si shvatila da je njegova hemija isuviše zahtevna.
I sad gledaš njegovu animaciju, a nekad si ga ose?ala na nevi?eno. Ho?eš li videti devijaciju neke pretkomore ne znaju?i da si joj i ti doprinela? Jesu li zalisci neuredni, ili sam dobro olizao svoje rane? Jesam li
dovoljno mrtav da sve izgleda kao da je u redu?
- Jedva sam uspela da o?itam rezultate, mnogo ste uznemireni. – Re?e kao da je ?ula moje misli.
Kasnije, sede?i u svojoj sobi, upore?ivao sam rukopise oproštajnog pisma i izveštaja specijaliste. Sli?nost
je o?ita, mada je sadašnji grublji i odlu?niji, verovatno u skladu sa razvojem li?nosti.
„Oprosti za na?in, ovako je bezbolnije za oboje. Otputovala sam bez pozdrava, roditelji su me zvali na
hitan razgovor. Ti imaš pravo da se rukovodiš samo ose?anjima, da ne misliš o budu?nosti, ali ja ne želim da
je žrtvujem zarad opsesivne ljubavi koja je sama sebi cilj. Ja imam i druge ciljeve, mama i tata su u mene
uložili puno vere i materijalnih sredstava. Od kako smo zajedno izgubila sam godinu na fakultetu…“
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
42