uspomene na dodir. Ispio
je i drugu flašu vina, ali u
pijanstvu oslobo?enja nije
bilo. Preko naslona kreveta
prebacio je jednu od Dobroslavinih haljina, uzalud se
nadaju?i da ?e ga bolna
uspomena izle?iti od slatke
želje. Zaspao je sede?i za
stolom i ne znaju?i kad su
mu se o?i sklopile.
***
Kad se probudio, preturivši se sa stolice, dan je ve?
uveliko odmakao. Previše je
vina popio i u prvom trenu
sve mu se mutilo. Kad mu se
najzad pogled razbistrio shvatio je da ga strankinja
posmatra obgrlivši jastuk.
Poželeo joj je dobro jutro na
šta joj je na lice izronio bledunjav osmeh.
- Kako ti je ime? - upitao
je podižu?i se sa patosa.
- Danica - ?udno je naglašavala svaki slog.
- Odakle si?
- Šuma... - Neodre?eno
je odmahnula rukom. Vukota
nije bio siguran šta je time
htela da kaže.
- Spremio sam ti ode?u pokaza joj haljinu kraj postelje.
Danica je pružila ruku i
dohvatila haljinu. Potom se,
kao da ju je u prole?nom
bezumlju zemlja iz utrobe
izbacila, hitro uspravila, klekla na postelju i prebacila
haljinu preko glave. Vukota se sledio bulje?i, kao da ga je neki neo?ekivani ujed paralisao. Bila je poput smuka što košuljicu presvla?i, od
stare nova postaje i sama sebi se vra?a. Usne su joj se razvukle u osmeh
i otkrile snažne zube. Vukota protrese glavom. Haljina je bila prevelika,
ali ju je žena privila uz telo, pa se ?inilo kao da je za nju skrojena.
Podigla je na Vukotu upitni pogled i kao da je tim ?inom nestalo iz
ode?e mirisa smrti i gubitka. Strankinja ju je ?arolijom i bezazlenoš?u
ispunila, u Vukotin svet i propast i novo ra?anje u isti mah unela. Neposlušni prami?ci skrivali su jedno oko, ali je drugo blistalo radoznalim
sjajem kao most me?u svetovima. Pogled uperen u njega bio je divlja?an i srce mu je njime bilo prostreljeno.
- Lepo - izusti Vukota. Danica je ustala i po?ela da se obazire po
kolibi. Tren potom sve je znala. I gde je brašno i gde se meso suši, u
kojim je posudama voda, a u kojima vino. Vukota je u ?udu pratio glatke pokrete ne razumevaju?i promenu. Kao da je po?etak sa krajem
spojila, samu sebe za rep ujeda, kao da je oduvek ovamo pripadala. Uzvrpoljila se oko vatre, umesila poga?u i miris sveže hrane ispunio je
kolibu, vra?aju?i Vukotu u sre?nija vremena. Doru?kovali su u tišini.
Vukota nije znao šta mu je ?initi. Danica je poslovala po ku?i, izazivaju?i u njemu suprotstavljene ose?aje. S jedne strane, bilo mu je
drago što je tu i svaki njen pokret budio je u grudima davno zaboravljene damare. S druge strane, delovala je kao uljez koji preti da mu
dušu i srce ukrade, jer Vukota je na samo?u svikao. Na druga?iji život
sve do jutros nije ni pomišljao. Ljude je retko vi?ao, tek kad bi se do
sela spustio ne bi li ulov istrgovao.
Ako je u po?etku i mislio da Dani?ina ?utljivost proizlazi iz stidljivosti, razuverio se kad je pronašla iglu i konac. Bez razmišljanja zbacila je
haljinu, pa ju je, sklup?avši mu se pitomo udno stopala, stala da sužava.
Taj je postupak za Vukotu bio toliko neo?ekivan da se gotovo opet preturio sa stolice. Završivši posao, Danica ustade, odenu haljinu i stade da
se vrti kao da pleše. Neko ju je vreme Vukota kao oma?ijan posmatrao,
a onda je naglo shvatio da želi da ?uje njegov sud.
- Lepo... - Procedi, na šta Dani?in osmeh postade nestašan.
Tek se uve?e Vukota prisetio da ?e Dani?ino prisustvo stvoriti još
jednu neprijatnost. U kolibi je postojala samo jedna postelja. Dok se
Vukota zlovoljno spremao da provede još jednu no? za stolom, nevolja
se rešila sama od sebe. Kratko je prošaptala „do?i“ i on je legao kraj
nje. Pokušao je da se smesti što dalje od devojke, ali nije mogao da izbegne njen miris, taj prodorni vonj što ga je izlu?ivao. Lomio se kra?e
no što je mislio. Kad ga je dodirnula bilo je ve? prekasno za kajanje.
Dodir je bio topao i nežan, a predugo potiskivana ?ežnja je buknula.
Uzeo ju je grubo, grublje no što je verovao da je sposoban, ali Danici
kao da to nije smetalo. Bila je druga?ija od Dobroslave, pa i svake druge
žene koju je Vukota ikad iskušao. Bila je divlja i željna, šumski oganj što
razara svetove. Snaga ga je služila onako kako svega dan ranije ne bi
mogao poverovati i znao je da je to Dani?ina zasluga. ?inilo mu se kao
da ju je oduvek imao, kao da je oduvek umirao me?u njenim nogama i
kao da su njena bedra oduvek bila gnezdo kome se vra?ao. Najzad je
zaspao u njenom zagrljaju.
***
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
24