Klimnula je glavom, kao da je to nešto najnormalnije, i pristala.
“Smirnoff vodku sa ledom.” rekla je konobaru.
Kad je dobila pi?e, Mile je podigao svoju flašu i bez re?i joj
nazdravio. Ona je uzvratila, blago liznuvši visoku ?ašicu.
“Ja sam Mile,” predstavio se. A onda dodao, “nisam te ovde vi?ao.”
“Magdalena.”
“Mogu li da ti se pridružim?” Delile su ih tri stolice.
“Što da ne? Nemam ništa protiv da bolje upoznam kavaljera koji me
?asti pi?em!”
Premestio je sa sobom samo cigarete i upalja?, a konobar mu je,
uslužno, premestio i pi?e.
“Magdalena, izvini ako sam malo nepristojan, ali kako to da te nikad
ovde nisam vi?ao?”
“Nisam odavde. U poseti sam kod brata, a to je, ina?e, ovaj klipan
ovde,” pokazala je na konobara, koji se nacerio.
“Miki, pa ti se ni ne hvališ da imaš ovakvu lepoticu za sestru,”
namignuo je konobaru. Ovaj se još cerio, dok je iza šanka glancao ?ašu.
“Ona je slobodna devojka,” rekao je, i to je zazvu?alo kao da nema
ništa protiv toga da Mile krene u akciju. Bio je dve-tri godine mla?i od
nje.
“Lepo ti mene ?uvaš,” rekla je, kobajagi, prekorno, i ponovo se
nasmejala.
“Odakle si?” pitao je Mile.
“Ja sam devojka sa sela!” rekla je prkosno, zabacivši glavu.
“Ne izgledaš mi tako.”
“A što, po tebi devojka sa sela treba da nosi opanke i maramu?”
“Nisam tako mislio. Ne znam, u stvari ni šta sam mislio, ja ni ne
poznajem ni jednu devojku sa sela,” nasmejao se Mile.
“Eto, sad poznaješ!”
Mile je otpio gutljaj piva. Magdalena je potražila u svojoj maloj
tašnici cigarete, izvukla iz paklice jedan Eve 120s , i on joj je uslužno
pripalio svojim zipo upalja?em.
“Pa, kakvi su ti utisci odavde?”
“Nemam ih još. Stigla sam danas popodne. Upisala sam Psihologiju i
ovde ?u od oktobra studirati...”
“Pa lepo, ima?eš ovde mnogo kandidata da proanaliziraš. Eto,
možeš po?eti od mene,” pokazao joj je i svoje bele zube. Dok se
smejao, pojavile su mu se iznad usana dve male jamice.
“Ne znam baš, imaš lep osmeh, a to je možda samo zato što
planiraš da me ve?eras odvu?eš u auto.” Rekla je to, kao da u stvari, i
ne bi imala ništa protiv.
“Nemam auto, mogao bih samo da te provozam na motoru.”
“Mislim da bih se smrzla od straha!”
“Ne boj se, za prvi ?as ne bih vozio više od šesdeset!”
“Ti izgleda planiraš više od jednog ?asa,” pogledala ga je svojim
krupnim o?ima, i njemu je srce postalo ogromno.
Momci oko prvog stola do vrata su zvali konobara. Mile ih je samo
ovlaš pogledao, profesionalna deformacija. Namirisao je nevolju.
Odgovorio je Magdaleni:
“Ako ti se svidi.”
“A ako mi se ne svidi, obe?avaš da ?eš me ostaviti kod prvog
taksija?”
“Ako baš insistiraš, obe?avam, o?iju mi!”
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
9