iz haustora, da sko?im do tamo, da vidim je li mu treba pomo??”
Izgovorio je sve to brzo, u jednom dahu.
“Naravno, tu sam, samo ti idi!” Mile je znao da je bilo dana i kad je
Zuki? njega menjao.
Zukic je rekao svom sagovorniku da odmah dolazi, ustao, kucnuo
Mila po ramenu, i pošao brzo prema vratima.
Na ulazu se skoro sudario sa jednim starim gostom kafea,
poznanikom, koji ga upita: “Gde ?eš, Zuki?u?”
Zuki? je zastao, podigao prst u visini lica, smišljaju?i kako na brzinu
da odgovori, a onda, uvidevši da nema vremena da mu sad sve
otpo?etka objašnjava, samo odmahnuo rukom, rekao: “Ma, jebi se, ne
zadržavaj me, eno, neka ti Mile kaže gde ?u!” i istr?ao napolje, do
auta.
Poznanik je gledao za njim u ?udu!
Mile se za šankom zacenio od smeha.
Ostavši sam, Mile je zapalio cigaretu i zamislio se.
Razmišljao je o tome kako mu je Laki danas bio ?udan, od trenutka
kad mu je ponovo ispri?ao za svoj san. Nije se on mnogo uzbu?ivao
zbog tog svog sna, bio je momak koji je ?vrsto stajao na zemlji obema
nogama, i ništa takvo kao što su snovi, nije ga moglo izbaciti iz
ravnoteže. Sanjao ih je on, valjda, ve? milion, svakakvih gluposti, bilo
je ?ak i karakondžula koje su pokušavale da ga uplaše, ali nikad nije
tražio nekog da mu tuma?i snove iz tamo nekakvog sanovnika. Naj?eš?e
ih je zaboravljao odmah pošto bi se probudio. Za ovaj je onako, usput,
ispri?ao Lakiju jednom prilikom kada se na galeriji povela pri?a o
jednom filmu, vezanom za snove kojima je glavni lik predvi?ao nekakve
strašne nesre?e i katastrofe. Jedina stvar koja ga je navela da to
ispri?a, je to, što se san, u malim prekidima, ve? nedeljama ponavljao.
U kafe klub je ušla jedna devojka, malo zastala i uputila se pravo
prema šanku. Trojica pijanih mladi?a, koji su sedeli za prvim stolom do
vrata, i do tada glasno razgovarali, na trenutak su za?utali, a onda je
jedan od njih glasno zazviždao za njom. Sedaju?i na šank stolicu,
lagano je mahnula konobaru, koga je, verovatno, poznavala.
U Milov vidokrug je ušla dok se primicala šanku, i on je po?eo
otvoreno da je posmatra. Prvi put je video ovde, u ovom lokalu. U
stvari, ovakvu devojku, mislio je, prvi put je video u životu.
Imala je oko dvadeset godina, i, verovatno je bila njegove visine,
ako nije bila u štiklama. Tanka crna letnja haljina, sa niskim
dekolteom, bila joj je iznad kolena, taman toliko da se to ne bi moglo
nazvati nepristojnim. Nosila je i malu kožnu jaknicu, raskop?anu, koja
joj je dopirala do iznad kukova. Po ispup?enjima na haljinici videlo se
da nije nosila ništa ispod nje, osim ga?ica. Njih je na trenutak video
dok je prekrštala nogu preko noge sedaju?i. Duboke, letnje ?izme, od
crne kože, sa visokim potpeticama, dosegnule su joj do kolena.
Ono što ga je na njoj zadivilo, bile su krupne, zelene o?i, kojima ga
je na trenutak pogledala, odvažno, ne sklanjajuci pogled pred
njegovim. Dugu, talasastu, crnu kosu je nehajno vezala u rep.
Tek crnilo za trepavice i diskretan ruž boje usana je bilo sve što je
imala od šminke. Ipak, njeno lice je odisalo svežinom, i sve je bilo tu
na mestu, ravan nos, predivne, malo napu?ene usne, i dva reda ravnih
belih zuba, koje je pokazala kad mu se osmehnula. Bilo je to najlepše
stvorenje koje je on uživo video.
Preduhitrio je konobara i obratio joj se:
“Izvini, mogu li da te ja ?astim pi?em?”
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
8