spratovima. Pred otvorenim
vratima nalazila su se dva
teško naoružana ?uvara.
Implanti su ga upozoravali
da su nišanske sprave
njihovog oružja fiksirane za
njegove
vitalne
ta?ke.
Zaustavio se neodlu?no, a
onda ga umiri nova mentalna
direktiva.
“Kreni
ka
meni,
policajac.” Na trenutak se
zbunio, a onda zapazi da se
izme?u stražara nalazi i
tre?a
osoba.
Njegov
kombinezon je bio od
vikoplasta i zato ga nije
odmah ugledao.
Jebena
maskirna
kameleon
uniforma!
Zašto
nije
o?ekivao prisustvo vojne
tehnologije na ovakvom
mestu? Možda stoga što je
MDO zamišljao kao nau?nu
ustanovu, možda istorijski
arhiv
ili
nešto
sli?no.
Svejedno,
sa
laserskim
miniganovima
nema
zafrkavanja, pa podiže ruke i
lagano krete ka trojci pred
sobom.
Ose?ao je po
žmarcima u telu da ga
središnji tip skenira, ali
pretpostavljao je da nema
pravo žalbe.
“Po?ite sa mnom”,
bezizražajno mu se, ovog
puta
glasom,
obratio
beskarakterni lik u maskirnoj
ode?i. Stražari su najzad
spustili oružje i nadao se da
je prošao kontrolu.
Krenuo je za svojim
vodi?em, ?ija je ode?a sad
dobila beli?asto - sivkastu
nijansu. Put je vodio duž
uniformnih
i monotonih
hodnika, svaki ?as skre?u?i.
Uskoro je izgubio svaki vid
orijentacije i sve se svodilo
na
promicanje
pokraj
nebrojenih vrata.
Najzad se zaustaviše pred jednima i vodi? mu se obrati:
“U?ite ovde, molim.” Otvorio mu je vrata i propustio ga u
neo?ekivano prostranu kancelariju. Milivoj zastade kao udaren u
stomak. Mo? koja je odatle izvirala bila je gotovo fizi?ki opipljiva.
Prostor ispunjen rezbarijama, plemenitim drvetom i umetni?kim
predmetima delovao je kao preslikan iz neke od drevnih knjiga sa
kojima se susretao pri istragama. Pa opet, ma koliko da je prizor
impresivno delovalo, otelotvorenje sile što odatle isijava bilo je nešto
drugo. Sedeo je u stolici visokog naslona i širokih rukohvata kraj
starinskog stola od rezbarene orahovine. Ode?a mu svakako nije bila
svakodnevna. Bilo je to po meri skrojeno odelo od pravog pravcatog
štofa. Snežnobela košulja bila je strogo zakop?ana i utegnuta pravom
leptir mašnom. Guste obrve natkriljavale su prodoran pogled ublažen
gustim borama, a najneobi?nija je bila njegova kosa. Oivi?ivala mu je
krupnu glavu poput lavlje grive i bila je potpuno bela. Besmrtnik!
“Da, tako nas zovu”, usne doma?ina razvukoše se u široki osmeh
pokazuju?i niz savršeno belih zuba i usecaju?i duboke bore pod obraze.
Milivoj je shvatio da pred tim ?ovekom tajni nema i da je svaka misao
ovde kao glasno izgovorena re?. “Sedite inspektore i opustite se. Jeste li
za neko pi?e?” Glas mu je bio dubok i pre svega autorativan. Milivoj se
spusti u jednu od fotelja i odmahnu glavom.
“Ne?u gubiti vreme na kurtoazije, inspektore. Ovde ste pozvani sa
jednim jedinim razlogom; zbog slu?aja koji vam je poveren pre tri
meseca.” Milivoj klimnu glavom.
“Curu koja je otu?ila opremu smo pronašli...”, zapo?e, ali
sagovornik ga grubo prekide:
“Da, ali gde je adapter? To je sad prioritet!” Od sramote je
zamucao:
“Ne... ne znamo... žena koja je prema svim dokazima otu?ila
aparat, nije ga imala kod sebe.”
“Vidite ovako, Jovanovi?u, adapter je opasan. Toliko opasan da
može srušiti Republiku! Znate li uopšte šta je funkcija te spravice?”
strpljivo mu se obrati prvi besmrtnik koga je u životu video.
“Nešto u vezi vaših nadležnosti, pretpostavljam?”
“Ta?no. Pravilno upotrebljen omogu?ava prolaz kroz dimenzije, ili
vremensko putovanje, ako ?e vam tako biti jasnije.”
“Dobro... ali šta je u tome tako opasno? Pa nije to oružje...”,
ohrabren njegovom ljubaznoš?u, Milivoj ga prekide. O?i sagovornika
bljesnuše, ali glas mu ostade miran.
“O, to jeste oružje, oružje hiljadu puta gore od bombe. Šta vi
uopšte znate o istoriji Republike?” Pitanje je bilo neo?ekivano.
“Pa... Znam sve...”, zamuca opet Milivoj.
“Šta? Šta znate?” Zvu?alo je to gotovo nervozno.
“Osnovao ju je 9. maja 1950. Robert Šuman kako bi onemogu?io
ponavljanje strahota klanovskih sukoba koji su odneli milione života...”,
izdeklamova nau?ene lekcije.
“Da. A znate li nešto o Evropskim narodima?”, nastavi besmrtnik.
“Narodima? Pa Evropa je kontinent i narod je tu samo jedan...”
“Da, Jovanovi?u, jedna zemlja, jedan narod. Pojma vi nemate
koliko je truda trebalo da se to postigne. A sad nam preti opasnost da se
to sve poruši u jednom jedinom trenu. Adapter nam može doneti nove
ratove i nove milione mrtvih, budite ube?eni u to.”
“Kako? Kako to može da se desi?” Jedino što je razumeo bilo je to
da se upleo u nešto opasno. Nešto što nije shvatao.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
18