Svukao mu je drugom rukom bokser sa ruke i onda ga je snažno odgurnuo
od sebe, da je ovaj tresnuo glavom u taj isti kontejner, i pao pored
drugara.
Stao je pored njih, i kad je video da se ni jedan ne diže, ubacio je
bokser u kontejner. Obratio se tre?em, koji je stajao dvadesetak metara
dalje, sav uko?en.
“Nosi ih odavde. I reci im da ne?u više da ih vidim u blizini.”
Okrenuo se i vratio Magdaleni, koja je drhtala.
“Vodi me negde odavde,” samo je tiho rekla.
7.
Bilo je prošlo više od šesdeset sati kako nije spavao.
Sve do sada, ?ini se, nije bio ni svestan praznine u sebi, poslovi oko
sahrane su mu bili zaokupili svu pažnju. Od kako je ju?e ujutro u ranu
zoru otišao do crkve da pozove paroha Nikodija Stefanovica, pa sve do
ve?eras, kada je na kapiji ispratio poslednje prijatelje Lazareve, koji su
sa okolnih brda došli danas da mu iskažu poslednju poštu, sve mu je
prošlo u magnovenju, kao u nekom filmu u kome on nije svesno
u?estvovao. Stao je kod kapije, zapalio cigaretu, i, duboko uvukavši prvi
dim, kao da je pokušao dimom da ispuni tu prazninu, koja mu je
odjednom preplavila grudi.
Tada je pokušao da se priseti svog oca Lazara, kakav je bio u
njegovoj svesti sve dok ga prekju?e ponovo nije video, ?oveka ogromne
snage i energije, ali mu je u pamet stalno dolazila slika bledog upalog
lica, tanke, prozirne kože zategnute samo preko kostiju, i sivih, ugaslih
o?iju, koje su ga gledale sa samrtne postelje.
Seosko groblje, zajedni?ko za više zaseoka, bilo je na par kilometara
niz put kojim je neki dan došao sa Kamenim do ku?e. Nije bilo veliko,
par desetina razasutih spomenika novijeg datuma grupisanih po
familijama, smeštenih na vrhu brežuljka, u hladu dvoreda kestenova, do
koga se stizalo krivudavim pošljun?enim putem. Grobovi Laki?a su bili
najbrojniji, i on pomisli kako je ta?na opaska starog Milutina Jevdji?a o
tome kako u Laki?ima više nema Laki?a, skoro svi su se ve? bili premestili
ovde, u mir i senku kestenova.
Putem od svoje ku?e polako mu je prilazio Ilija Lukovi?. Laki je
stajao na kapiji i posmatrao ga. Sunce je ve? bilo zašlo iza šumovitog
obzorja i mrak je polako padao. U jednom trenutku, u?ini mu se da to
nije Ilijino lice, nego ne?ije drugo, iskeženo i sa nekim grozni?avim
sjajem u o?ima, i neka jeza prostruji mu telom. Ali, kad se bolje
zagledao, video je samo skrušeno lice starog ?oveka, pomalo umorno i
skrhanom nekom tugom. Pripisao je svoje pre?ašnje vi?enje umoru i igri
senki koje su padale u predve?erje.
Treba da se naspavam, pomislio je.
“Zahladnelo je,” rekao je Iliji kad je prišao, ne znaju?i šta da mu
kaže.
I stvarno, iznenada je ose?ao nekakvu hladno?u.
Ilija ga je gledao pravo u o?i. U?inilo mu se malo ?udan taj pogled,
kao da ga nekako procenjuje. Osetio je da se Ilija sprema nešto važno da
mu kaže.
“Aleksa,” po?eo je Ilija i dalje ga gledaju?i pravo u o?i. “Lazar ti je
ovo ostavio.”
Tada je video u njegovoj ruci jednu kovertu. Ilija mu je polako
pružio rukom. Laki je pružio ruku da je uzme, ali Ilija je nije ispuštao.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
12