o?iju posjetioca u jedinoj
sobi. Nosila je kolijevku kao
kakav teret – protiv teret
svim drugim teretima koje
je morala nositi i ?inilo joj
se da joj ta kolijevka drži
ravnotežu , da joj ona zaista
pomaže , da joj olakšava.
Požurila
je
da ga
oženi od ?etrnaest godina ,
neka mu krila rastu , neka
se od njega razlete ti?i
poljima
zemaljskim , nek
zaimaju , nek otkupe imanja
sa šumama
i njivama
plodnim , sa izvorima , sa
radnom ?eljadi...
I gle , tek mu sedamnaest
godina a dva sina gugu?u ,
golubi?i mali , ali eto ga
ponovo rat. Opet mlada
siro?ad iz te ku?e krenuše
teškim
stazama sudbine
predaka. A ona bi sudbine
svoje
bake , samo što
bolest
nju
puno ranije
spusti na štap nego babu
što starost darova štapom ,
ali ?inilo joj se da je
koristila babino iskustvo pa
se štapom
što
bolje
snalazila. Sa tim štapom je
doštapala
do
životnog
uspjeha dva svoja unuka.
Iškolovani, dobro
zaimali,
pokušaše
joj
pružiti
udobnost, ali sva udobnost
njena je bila u njenom
štapu.
A na?oše je jutros u
krevetu
sa
štapom
prigrljenim, štapom
koji,
pri?ala je, nevjerovatno li?i
na onaj bakin.
OLAKŠANJE
Znao je da ga je pregazilo vrijeme svojim dugim koracima i da kruni
zadnje dane života žale?i što se taj rastanak približio.Ma koliko puta da je
doživio poraz, nastavljao je da igra tu utakmicu vjeruju?i u
pobjedu.Potiskivao je sva sjetna sje?anja i prizivao da ga okruže samo
vedra osje?anja.Uostalom, život je pun nataloženih tuga i radosti i samo
je razlika u debljini tih slojeva.
Prolje?e je pristizalo sa kašnjenjem ali prepuno mirisa kajsijinog cvijeta
koji je opijao kroz otvoren prozor.Udisao je željno, znaju?i da se njegova
staza sve više sužava.Život
je pred njegovim o?ima kotrljao uspomene i on se smješio u sebi svim
onim sre?nim danima.Bilo je tu i promašaja, pogrešnih odluka,
propuštenih šansi, porušenih
mostova ali on je sve to
zanemarivao.Lagao je sam sebe iako je znao da je sve uzalud, jer se
pisala poslednja stranica njegove knjige.Zapitao se zašto i sad laže sam
sebe i bježi od loših sje?anja kad zna da se od njih ne može pobje?i, jer
su ona tu u njemu i ma koliko da se zavaravao i nije mislio na njih, ona su
ga žuljala do bola.Zakopavao ih je duboko u sebi ali ona su se uvijek
ispravljala i prkosila.Oh, kako je teško to kajanje koje je godinama nosio
kao breme na ple?ima trude?i se da ga bezuspješno zbaci.Uostalom, zar
ga sad ne?e kona?no skinuti i osloboditi se, pomisli sa olakšanjem.
Pokušavao je on da vaga sve svoje odluke u želji da ne griješi, ali
nikada nije uspio da ta?no izvaga.Nema te vage koja može da izmjeri
koliko je potrebno grama sre?e ili mudrosti u novom danu.Ponekad je išao
nasumice, onako kako mu se u?ini u tom trenutku da je pravi
smjer.Putokaz mu je bio ono u njemu ?ežnjivo što vu?e naprijed.
Ceste života su ?esto izlokane i prašnjave, ponekad pune mulja koji
vu?e sebi ali ih je gazio sa podignutom glavom bez savijanja i obrtanja
preko ramena.Samo tako je je pokušavao pobje?i od kajanja koje je
uporno išlo za njim.
Znao je dobro koja ?e se vrata za njega otvoriti i kao da ve? ?uje glas:
-
Znaš li ti nesre?ni?e svoje grijehove?
-
Znam – odgovara drhtavim glasom.
-
A zašto si ih toliko dugo krio?
-
Mislio sam da mogu pobje?i od njih.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
25