Branka
Vojinovi? Jegdi?
ŠTAP BABE IKONIJE
Marama joj nije samo o?i pokrivala , a i njih bi rijetko ko mogao
da vidi kada bi moglo da se hoda zabra?enih o?iju. Kad bi joj se
marama iznenada opustila , žurila bi da je ponovo utegne kako joj
ne bi vidjeli paralizom nakrivljena usta , kojih je lijevi kraj vukla neka
sila nevidljiva zemlji , zaustavljaju?i joj rije? na polovini , zalogaj u
grlu i osmjeh u za?etku. Iza usana bi katkad provirilo ono nekoliko
usamljenih zuba kao natrulo kolje na nekoj ogradi koja odavno ništa
ne zagra?uje. O?i su joj uvijek bile kao posle dugog pla?a , i ako
niko ne pamti kad je zadnji put suzu pustila , i ako je i na prvi
pogled jasno kad je vidiš da je život samo putevima pla?a vodio.
Te neke svoje zarobljene u sebe tuge i štapa nije odbacivala na
svim tim putevima svojim.
Štap je uvijek bio sa njom , ?ak i u krevetu , jer mora da se
bojala da ?e je i tu dok spava bolest još više ukliještiti u svoje
stege da ni štap pored kreveta ne?e mo? i dohvatiti , ili da ?e joj ga
neko u snu odnijeti , ili joj je kao predmet za uspavljivanje potreban
bio , sli?no malom djetetu koje u tu svrhu koristi zve?ku ili kakvu
drugu igra?ku. ?udna je bila baba Ikonija , baš u tom dobu u kojem
je i ja pamtim.
Kao djevoj?ica ostala je bez oba roditelja , oca je odnio rat , a
majku bolest , a i baka joj je bila na putu ka svijetu u koji su se
oni prerano preselili. Ali ta njena baka se još pomalo oslanjala o
zemlju jednim štapom kao da se branila da u nju ne upadne živa
onako pogrbljena. I opirala se dosta dugo dok mlada Ikonija nije sa
srpom i motikom ušla na dno tu?e njive , da u moru klasja i svoj
snop požanje. Rasla je podižu?i brata i obilaze?i tu?a imanja i
maštala da sa tim srpom i u svoju njivu u?e jednom , vidjela je
kako pada klasje pred njom , kako se krstine zidaju , hljeb njen kako
miriše , svo polje ljepota obuzima.
A onda je došao on , princ sa najmanjom njivom u selu , ali
njena , mislila je.Kopa?emo je po dva puta ako treba , to ?e biti
manje nego sam ih okolo iskopala , a sve za tu?i groš. I kopala je
jedno ljeto , a ve? jesen odnese njega , osta joj njiva i dijete u
stomaku. Dako bude sin da o?evo ime i imanje ponese , nadala
se...I bi sin. Ova kolijevka ?e ostvariti moju sre?u , moju budu?nost ,
ne , sva zla mi ne mogu ništa imam ja mog junaka i ratara , moga
?inovnika budu?eg , žandar on ima da bude , ej , žandar , a majka se
prošeta ponosno niz selo pa niz varoš. Mašatala je nose?i kolijevku
na le?ima , pokrivenu dobro da ko kakvo zlo ne unese u nju ,
izbjegavala ?eljad na putu , krila kolijevku u ugao iza šporeta od
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
24