preuređenja pokušava zadržati izvorni mediteranski
izgled vanjštine. Za Lastovce je vrlo bitna Australija.
Naime, iz razgovora sa mještanima doznali smo da
nema kuće ili obitelji iz koje barem netko nije otišao
u tu daleku zemlju, a malo tko se vratio. No za vrijeme poklada, koje su obično u veljači, dio onih koji
mogu doći vraćaju se u posjet svojim obiteljima i
rodbini. Tada Lastovo opet živne i ulice i trgovi se
napune ljudima. Druga velika manifestacija na otoku
zbiva se tijekom ljeta kada se na otoku održava jazz
festival, obično u kolovozu.
U srijedu smo se opet, u pauzi između kartiranja i
anketiranja, popeli na Kaštel gdje smo imali dogovoren sastanak sa čovjekom koji vodi meteorološku
postaju. Sa zanimanjem smo pogledali uređaje koji
bilježe temperaturu zraka, vlagu, vjetar, osunčanost i
druge, a zatim smo se uz pomoć vrlo uskih stepenica
popeli na sam vrh nekadašnje utvrde. Pogled je zaista
bio impresivan, iako nije bio tako čist kao u nedjelju.
Bilo je nešto više vlage u zraku, a i sunce nam je svojim sjajem otežavalo pogled u daljinu.
Navečer, nakon večere u Pasaduru, zaključili smo
da smo već obavili najveći dio planiranog posla i da
ćemo ostatak obaviti još sutra prijepodne. Tako će
nam petak biti još jedan slobodan dan. Maja, Ivan i
ja smo odlučili taj dan i po slobodnog vremena iskoristiti da obiđemo što je više moguće otoka i to tako
što ćemo iznajmiti motore i provoziti se kuda je to
moguće. Iznajmili smo skutere na jedan dan po povoljnoj cijeni i četvrtak popodne, nakon kupanja,
krenuli u istraživanje ostatka otoka. Iz Lastova smo
se zaputili prema malom naselju Skrivena Luka na
južnom dijelu otoka. Taj dio otoka dosta je stradao u
požaru koji je poharao otok pred nekoliko godina, ali
Svjetionik Struga u blizini Skrivene Luke
54
vegetacija se, istina sporo, počela obnavljati. Otkrili
smo jednu zgodnu uvalu (Stražica) i ogromne blokove stijena koji su se okomito spuštali u more. Hodanje
po njima bilo je zaista uzbudljivo i dok su neke stijene bilo fino izglačane i blago položene prema moru,
druge su bile toliko oštre i nazubljene da je trebalo
dosta opreza da se ne porežemo na njih. Kasnije smo
obišli cijelu uvalu u kojoj se Skrivena Luka smjestila
i otišli prema brdu Struga gdje se nalazi svjetionik,
a podno njega su gotovo sto metara visoke stijene i
klifovi koji još otprilike isto toliko poniru u dubinu
mora. Nažalost, do tih ljepota nismo uspjeli u potpunosti doći jer nas je, prvi puta od dolaska na Lastovo,
zahvatila kiša. Gledali smo u tamno nebo prema zapadu kojeg su šarale munje, a mi na drugom kraju
otoka i daleko od baze u Pasaduru znali smo da se
valjalo požuriti barem do nekakvog zaklona. I upravo kada smo stigli pod krov jedne trgovine u Lastovu spustio se pljusak. Barem smo izbjegli najgore.
Kada se nevrijeme smirilo, vratili smo se u Pasadur
i ispričali gdje smo bili i što smo vidjeli jer su ostali
bili pomalo zabrinuti za nas. Nadali smo se samo da
sutra neće biti kiše.
U petak smo odmah poslije doručka krenuli. Najprije
smo se vozili po Prežbi i htjeli smo doći do jednog
velikog tunela u koji su nekada uplovljavali ratni brodovi JNA. Navodno je dug blizu sto metara i mogao
je primiti i velike ratne brodove, ali nismo uspjeli
doći do njega iz dva razloga: prvo, nije bilo puta kojim bi motori mogli prići, a drugo, i važnije, upozorili
su nas da ne idemo pješice jer je teren nepristupačan,
a nije isključeno da bi se mogla pronaći i koja mina.
I Vis i Lastovo i Elafitski otoci (Šipan) imaju taj faktor potencijalno miniranog terena (pogotovo u blizini
nekadašnjih vojnih baza) i mislim da bi se taj problem
trebao što prije riješti jer šteti turizmu. Ali i sigurnosti
ljudi. Umjesto da vidimo pomorski tunel, motorima
smo se provozili kroz napušteni kompleks vojarne i
kroz jedno skladište. Od 1991. godine svi ti objekti
stoje zapušteni i prepušteni zubu vremena. A mora da
je vojnicima nekada Lastovo bila sjajna destinacija
za služenje vojnog roka. Od spavaonica i skladišta do
obale je otprilike tri metra. Sv H1h]