je bilo prepariranih životinja, od
tigrova, žirafa, lavova, sve do patkica i kunića. No ipak mislim da
je većini najzabavniji dio bilo fotografiranje sa slikom Josipa Broza Tita na kojoj drži dignutu ruku,
pa smo se zezali da mu dajemo
„petak“. Maslina je bila vrlo interesantna, iako je put do nje prošao
poprilično bolno – naime, dok smo
se šetali prema njoj, nešto sam
diskutirala sa kolegama i nisam
primjetila da je grana jedne druge
masline opasno nisko, pa sam ju
naravno uspjela pokupiti. Ne moram niti napominjati da me glava
boljela kao da mi je netko skakao
po njoj jedno duže vrijeme, no
došavši pred tu prekrasnu biljku,
zaboravih na sve. Sve o čemu sam
1600 godina stara
razmišljala jest bilo što je sve ta
biljka u svom životu prošla i koji
su sve velikani naše, ali i svjetske,
povijesti živjeli usporedno s njom,
koji su se sve veći događaji dogodili otkad ona postoji i raste. No
46
još više od toga, zanimalo me što
će još ta maslina doživjeti u svom
životu. Nakon skoro cijelog poslijepodneva provedenog u prekrasnom krajoliku Brijuna, čekalo nas
je još grupno slikanje i nakon toga
odlazak put hostela u Puntiželi.
Sam hostel kao takav i nije bio
loš, ipak, nije bitno gdje si nego s
kim si. Kako to uvijek biva, neki
su se bolje zabavljali, neki malo
manje dobro, neki su cugali, neki
nisu (vjerujem da sam ja bila jedna
od rijetkih koja nije), no ono što
je ipak obilježilo boravak u hostelu po meni je svakako Dejanova
pozivnica na svadbu. Naime, kako
je upravo taj dan bila svadba u
hostelu, dotični Dejan Nemčić se
uspio skompati sa mladoženjom i
uglavnom
proboravio
na fešti dio
večeri. A
dok
nije
bio na fešti,
pokušavao
je nas druge
naučiti kako
se pleše…
ni ja sama
nisam sigurna kako
se zove taj
ples. I dok
su
neki
probdjeli
veći
dio
noći, ostali
maslina
su krenuli
na spavanje.
Sljedeći, ujedno i zadnji dan
naše edukativne ekskurzije bio je
poprilično popunjen i, barem što
se mene tiče, puno zanimljiviji
od prethodnog. Dan je počeo
doručkom i pakiranjem stvari, te
nakon svega kretanjem na daljnji
put (tko bi rekao). Prva postaja
nam je bila Rovinj – grad kojem je
zaštitnica sveta Eufemija, ili kako
ju mještani zovu, sveta Fuma.
Prošavši kroz poznata rovinjska gradska vrata, po lokalnim
uličicama napokon smo došli do
trga gdje se nalazi njezina bazilika te smo, sve dok nismo uspjeli
ući u raskošnu unutrašnjost same
bazilike, uživali u prekrasnom
pogledu na otočić Sveta Katarina i na pučinu. Unutrašnjost
bazilike, iako raskošna, nije zbog
toga ostavila poseban utisak na
mene, već zbog monumentalnosti
same građevine i sarkofaga svete
Eufemije. Legenda kaže da je
mučenica ubijena u areni tako da
su je lavovi usmrtili. No, prema
predaji, tijelo joj je ostalo netaknuto. Njezino su tijelo kršćani
sačuvali te na njezinom grobu u
Kalcedonu (odakle je bila rodom)
sagradili crkvu. No kada su taj grad
osvojili Perzijanci, iz straha da se
grob svetice ne oskvrne, sarkofag
je premješten u Carigrad, odakle
je pak opet premješten kada je na
vlast došao car Nicefor koji je bio
protiv štovanja svetaca i njihovih
moći. Legenda kaže da je sarkofag
svetice nestao jedne olujne noći
iz Carigrada iz istog razloga zašto
je bio premješten i prvi put – iz
straha da se grob ne bi oskvrnuo.
Iste, 800. godine naše ere (kada
je sarkofag nestao) doplutao je na
obale Rovinja, te je otad Rovinj
usko povezan sa sveticom i ona se
smatra njegovom zaštitnicom.
Nakon razgledavanja i kratke
pauze krenuli smo put Limskog
zaljeva, poznatog uzgajališta