Radomir D. Mitric´
Hercegovačkog ustanka. To je bio deo predanja o
njenoj porodici. Razmišljam o genetskom susretu dveju porodica, majčine i očeve, ovde u okrilju Visoke Krajine. O njihovom sublimatu u mojoj
krvi. O godinama lutanja koja su mu prethodila. O pamćenju onoga što je zapisano u njoj. Zato
kad gledam svojim očima svet koji me okružava,
imam utisak da kroz mene gledaju preci. Majčini
preci, kao i otac i majka, sahranjeni su na jednom humu, u blizini sela u kojem sam proveo
najviše vremena mog detinjstva. Nad njihovim
humkama su kamene krstače oko koje planinski
vetar peva tihe sarabande. Pamtim ih preko slika iz seoske kuće. Pradedu-kovača sa brkovima
kojih se ne bi postideo ni neki austrougarski monarh; njega, koji je umro sa tugom u očima što
neće doživeti rođenje mog brata kojeg je moja
majka nosila u stomaku. Prabaku koja je bila doista neobična žena i imala uvek potreban savet,
dobro poznavanje bilja, prirodnih pojava i neku
vrstu proročkog dara. Dedu apolonske lepote,
koji je iskrvario u Drugom svetskom ratu, baku
koja se nikad nije preudala već je obrađivala nasleđenu zemlju i koja je imala golubije srce.
Pamtim i priče sa očeve strane o vrlo poštovanom pradedi, o prabaki koja je bila veoma blage naravi, o autoritativnom dedi kojeg je iscrpeo
komornički partizanski put, o baki koja je izrodila dedi mnogo dece i na koju je likom moj otac.
Ponosan sam na sve njih, na njihov odnos prema zemlji na kojoj su živeli, prema potomstvu
koje je ostalo iza njih. Ako bi se moglo imenovati nasleđe koje u sebi prepoznajem sa oba porodična stabla, zaključujem da sam matematičku
181