zajedno u bašti, učila ga je ono što su nju naučili drugi, bar je mogao biti
koristan u zalivanju. Popodne, posle ručka, svako je odlazio u svoj mirni
kutak. David je to vreme koristio za dalje razvijanje tehnike. Četvrtog dana
obećao je Vesni šetnju po Radanu, negde u predvečernjim satima. Ponovo
jej razmatrao reči koje je imao na papiru.
SADA, MISLI, EMOCIJE, POZITIVNO, NEGATIVNO, BUKA, TIŠINA.
U nadi da će ga nešto inspirisati, listao je po internetu sajtove pisaca koji su
pisali o čovekovom radu na sebi i o magnetizmu. Zastao je na jednoj
rečenici: Ništa nemate osim sadašnjeg trenutka.
Opet se nudi to sada, sigurno je sva istina u tome. Šta ako prihvatimo da je
stvarno tako ? Uložili bi svu snagu što imamo u sebi, pod znakom hitno, i
nema ničega ako ne stvorimo sada. Ako postoji samo sada, onda se sve
desilo sada i posledice svega mogu se menjati, ako ništa nije juče niti će biti
sutra. Šta ćemo drugo nego prisilno da menjamo stvarnost? Setimo se neke
pesme koju nismo odavno čuli pa je iznenada vrlo brzo i stvarno čujemo,
pomislimo da nismo nekoga odavno videli i ubrzo smo ga stvarno
videli…Ako vidimo da su mnogi iz našeg okruženja prehlađeni i počnemo
misliti o tome, prehladićemo se, ako se setimo kako nas je neko nevirao i
oslobodili smo se napasti, vrlo brzo će se dogoditi da nam se ista osoba nađe
na putu ili neko sličan…I svaki put kada kažemo, da nešto više nikada ne
želimo da uradimo, zadesiće nas prilika da to isto, neželjeno moramo. To je
zato što Univerzum sada odgovara na naše osećaje potvrdno. On i ne zna za
naše odrično, šta nećemo, poznaje samo “da”, i svaku našu emociju smatra
za naređenje. U tome je naš magnetizam. Nema potrebe da se nešto dogodi
na vreme ili pre vremena, sve je u jačini emocija koje su sada i odmah. Čista
fizika u celoj Vasioni, u svim svetovima koji postoje.
Krenuo je kod Vesne, uzbuđen pred osećajem da će uskoro razotkriti
tehniku, i to onu koja je čist pronalazak fizičara. Šetao se sa rukama u
đžepovima i glasno pričao sam sa sobom.