Poveo se razgovor za stolom, o Uniji, o članovima koji su napustili svoje
kuće i porodice, ali i o onima koji su ostali u gradu. Izneli smo jedan laptop
napolje i čitali obaveštenja, poruke, iskustva…Članova za sada ima oko
250.000. Mnogi su nudili nove tehnike za vizuelizaciju, nudili su
afirmacije, meditacije, svako ko je imao bilo kakvu novu ideju, ali ništa
nije bilo novo. Tragalo se za jasnijim rešenjem. Ipak su ljudi duboko
zabrinuti i uznemireni. Javno su se izjasnili i neki ljudi iz policije, svetskih
medija, političari, dosta njih iz šou biznisa. Svuda podele na normalne i
obolele. Postalo mi je teško da izgovorim “poludeli”, jer mi je bilo žao.
David veruje da je ključ u tom sadašnjem trenutku, samo da se dobro
presabere kako iskoristiti sadašnji trenutak a da ne moraš biti “izvan” tela.
Potrebno je nešto što neće terati ljude da budu u dubokim meditacijama
već da primene znanje. Mi smo razmenili svoja iskustva među sobom. Kao
i svako ljudsko biće, bilo je i uspona i padova. Momenti očaja i beznađa
uglavnom su se javljali noću, dok je jutro donosilo uspešnu rotaciju misli, u
smeru kazaljki na satu. Ja sam slikala moju šumicu i potočić, pa objavila u
grupi: “Kažu da se Bog traži u divljini, i ja sam otišla da ga nađem”.
Četvrti dan od njegovog dolaska
San je lako dolazio. Stari, sivi zidovi, alati koji vise na ekserima po zidu,
polica sa nekim starim stvarima iz kuhinje i dvorišta, stari krevet koji škripi,
to je izabrao kao mesto boravka. I pored svega toga, spavao je po nekoliko
sati. Sve više je sebe video kao putnika na nekom čudesnom putu, koji mu
otkriva ono što je on odavno zaboravio. Već nekoliko poslednjih godina
zanemario je šta znači biti ispunjen, smiren i potpuno bistrog uma. Mnogo
je čudno što se njemu sada otvara lepša strana života. I Vesnu ne vidi samo
kao zaljubljenu devojku koja jurca za njim. Sada je upoznaje potpuno kao
stvarnu i originalnu osobu, koja je toliko samostalna, odlučna, snažna.
Njene reči i njena shvataja može da razume bolje. Već drugog dana prošetao
je sa njom do njene kućice, izgledalo mu je mnogo lepše i prijatnije nego što
je na fotografijama. Unela je život u davno napušteno mesto i učinila ga
udobnim. Trava oko kućice redovno je košena, od strane prijatelja, a unutra
stare stvari su blistale. Ispunio je njenu želju da popiju kafu nasamo, zatim
da mu pokaže potok. Isto su ponovili i trećeg dana. Suzdržavala se da joj
ruke ne “lete” po njemu, znala je da za to sada ima vremena. Radili su