“ To i jeste problem. Što se mene tiče i mnogih mojih kolega, sigurni smo da
Unija nije sekta i da rade po božijoj volji. Mi možemo da delujemo samo
ovako, kolektivnim molitvama, ali kontra onome što oni rade. Po gradovima
se mole da se svet spase sekte, zato što ne znaju šta rade. Oboleli su i
crkveni velikodostojnici, a obični sveštenici, u selima i malim gradovima,
ostali su imuni na zlo. Dosta njih je sa mnom u kontaktu, uglavnom su
započeli sa molitvama kao što je ova naša večeras bila. Ja još nisam bio
spreman da pričam svom narodu ovde o tome, jer imam osećaj da nisu
mnogo marili. Žive svoje mirne živote i vredno rade, ali imaju familiju u
gradovima. I tako su shvatili da je ipak ozbiljno i tačno što se priča. Eno, u
Dobrim Vodama, ima ljudi koji su isto tako došli kao vi. “
“ Stvarno? Nismo čuli. To je divna vest za nas.” – obradovao se Arsen.
“ Dolazili su ovamo, upoznali smo ih. Mislim da ih je petoro.” – reče mu
sveštenikova supruga. “
“ Šta mislite, da ih zovete sutra na molitvu? Upoznaće se sa nama, a i
molitva će biti jača. Možete li?”
“ Naravno. Poznajem čoveka koji je njima iznajmio kuću, pozvaću ih. Nije
problem ako nisu vernici, neka doprinose zajedničkom dobru. Ja poštujem
svako učenje koje spašava čoveka. Jedan sam od onih koji ne misle da je
smak sveta bukvalno razor planete. To je konačno prosvetljenje svih ljudi,
svet bez zla. Možda je to vreme stiglo…”
Sutradan, grupna molitva
Hram pun ljudi, nebitno kojoj veri pripadaju. Vođeni sveštenikom koji je
već bio spreman da se odupre vekovnom učenju, tiho su izgovarali reči
nade, reči koje su bile lepše od trenutne stvarnosti. Sada su imali u gostima i
petoro iz drugog sela. Troje su bili mlađi, devojka u dvadesetim godinama,
njena sestra i zet u tridesetim, ostalo dvoje u pedesetim. Posvetili su dan