“ To ti kažeš. I ako sam ti ponekad nešto ružno rekla, to je zato što me
izazoveš do kraja. Nema šanse da te neko voli više od mene.”
“ Videla si da nisam nikakav.”
“Bićeš bolji, samo će ti doći. Nisam luda, znam ko mi se i zašto sviđa.
Problem je u tome što ti mene nisi dobro procenio. Rekla sam da te
prihvatam takvog kakav jesi i da te ne bih menjala. Budi sa mnom original.
Samo me nemoj lagati, svaki put ukapiram kada nešto izmisliš. I moramo
sada shvatiti, da je cilj vratiti život u normalu. Ako to ne vidiš sa mnom, ti
manifestuj Beograd i posao, tvoj mir. “
Bilo mu je neprijatno od ove poslednje rečenice i ona je to znala. U stvari,
potrudila se namerno da tako bude a da ne zvuči patetično. Odlučila je da
više ne bude žrtva ove ljubavi. On se hrani njenom patnjom i nervozom, pri
tom priča kako mu je žao nje. Nije kriv, nije namerno, samo je bezuspešno
“trčao”, korak napred, korak nazad, i sve tako…
“ Misliš li da će ljudi poslušati moju tehniku?”
“Hoće, kome odgovara. Svaki način upotrebe magnetizma je ispravan. Ovo
tvoje je malo drugačije jer zahteva i neki vrstu napetosti, ne traži meditaciju.
Hoće, uspeće. Ipak, nadam se da će i svetovna pravda uzeti stvar u svoje
ruke. Možda negde postoji pravosuđe i policija koji će se potruditi da to
isteraju do kraja.”
“ Misliš da već nisu pokušali? Teško im je da dokažu, to je problem. Zvuči
kao naučna fantastika!”
“ Znam”. – izgovorila je tiho i ponovo izgubila kontrolu nad sobom. Bacila
mu je se u zagrljaj kada je videla kako baca opušak i da su mu ruke
slobodne. On je uzvratio i tako su ćutke stajali, bar minut.
“ Hoćeš da ideš sa mnom? Ima mesta u dnevnom boravku.”
“ Ostani sa mnom. Ja neću da spavam tamo, ovde sam se nastanila.”
“ Pa, rekla si malo pre, da idem da spavam. I ti menjaš mišljenje.”