Nataša Milojević
On je zagovarao ideju da se emotivna i socijalna inteligencija mogu
razvijati čitav život.
Kazališno je iskustvo specifično jer stvara vezu između izvođača, priče i
publike. Na realističan način izaziva trenutke koji izgledaju kao stvarnost i
navodi nas da se počnemo unositi u to iskustvo i tragati za rješenjima.
Emocionalne veze prisutne u kazalištu suštinski su analogne s realno
postojećima i stvara se poseban most kazalište - život. Publika je
postavljena u zonu neugode koja ju navodi da razmišlja o svome ponašanju
i da ga počne sagledavati na nov način i mijenjati (Dewey 2014).
Blok 2 iz druge faze
Nakon predstave, učenici su odgovarali na drugi upitnik konstruiran s
namjerom da analizira efekte participacije u interaktivnoj kazališnoj
predstavi i utjecaj na stavove o cyberbullyingu. Kontrolna skupina učenika
koji nisu sudjelovali u programu odgovarala je na isti upitnik.
Većina učenika misli da je priča realistična i da ih je predstava natjerala na
razmišljanje o cyberbullyingu. Kao i kod prethodnoga pitanja, odgovori su
bili u bliskom rasponu od 3,45 do 3,82 (najviša procjena je 5). Pitanje o
informiranosti učenika o cyberbullyingu ponovljeno je da bi se provjerilo
koliki je bio TIE efekt na učenje o cyberbullyingu. Usporedba s rezultatom iz
prvoga upitnika pokazala je da predstava nije inspirirala učenike da počnu
više primjećivati slučajeve cyberbullyinga u svome okruženju. Nasuprot
tome, smanjio se broj učenika koji su se odredili kao žrtve cyberbullyinga u
razredu s 5 % - 12,5 % na 3 % -10 %. Dobiveni bi se rezultat mogao
protumačiti kao efekt predstave na bolje prepoznavanje žrtve
cyberbullyinga. Učestalost učenika koji su se odredili kao nasilnici u nekim
situacijama je bio najveći u 1. razredu srednje škole, a najniži u 8. razredu.
Ovaj je trend sličan kao u prvome upitniku i mogao bi biti povezan s
promjenama školskoga okruženja tijekom početka srednje škole, koje mogu
uzrokovati nasilno ponašanje (Popadić 2009).