- 46
Ostali mi sudionici govore o svojim željama, na primjer, oni bi htjeli:
•
•
•
•
igrati mračni negativni lik
biti pripovjedači u predstavi
plesati ili pjevati
itd.
Za mene kao kazališnoga pedagoga ovo su sve važne informacije. I premda
ne mogu svima ispuniti želje, mogu se ozbiljno potruditi da svaki sudionik
u ovome što radimo dobije mjesto na kojem se osjeća ugodno, da se može
izraziti i da može nešto naučiti. Uspijem li u tome, svi će se maksimalno
identificirati i s predstavom i s poslom koji radimo. A to se kasnije vidi i u
predstavi: svi glumci igraju s puno strasti, nitko ne izgleda kao da je dobio
krivu ulogu ili da se našao na krivome mjestu. I publika će to primijetiti i
cijeniti. Motivacija skupine za zajednički (!) rad, za zajedničko stvaranje,
često stvara visoki entuzijazam. I to se također osjeća iz publike.
Tu se zaista vidi i osjeća razlika u odnosu na klasično amatersko kazalište,
onakvo kakvo sam spomenuo ranije, ponekad čak i u odnosu na
profesionalno kazalište, kad je ono takvo da ne potiče sudjelovanje
glumaca u stvaranju predstave: tekst se ponekad izgovara bez emocije, bez
pravoga sudjelovanja, vidite i osjećate da su glumci distancirani od uloge
koju igraju, ponekad sve izgleda sasvim konstruirano i beživotno.
„Kazalište je davanje života“, rekao je jednom Jerzy Grotowski. Kazalište
mora biti živo, volio bih dodati.
Stvarno dobri glumci s dovoljno profesionalnoga treninga prilagodljivi su,
mogu igrati mnogo uloga, naučili su tehnike kojima posvajaju ono strano
pa čak i bizarno. No, čak ni oni u tome ne uspijevaju uvijek. Od amatera,
ne-profesionalaca, ne možemo očekivati da imaju te vještine jer im
nedostaju spomenute tehnike.