Maja Sviben
Kao ključni elementi pojavila su se i vizualna rješenja - scenografija,
kostimografija, maska, svjetlo te, naravno, glazba.
A onda sam postavila pitanje - dobro, a što sad kad to primijenimo na
predstave u kojima igraju djeca i mladi? Jer ovdje su pojavili uglavnom
samo estetski kriteriji, isti oni koje dramski pedagozi redovno proglašavaju
nedovoljnima.
U drugome smo krugu razgovora, uz sad već pojačanu svijest o tome da
smo svi kao publika (i procjenitelji), skloni pasti u zamku promatranja
predstave kao produkta (a zašto i ne bismo?), pokušali ispitati što nas to
još zanima kad gledamo predstavu, tj. što nas zanima kad gledamo
predstavu u kojoj igraju djeca i mladi. Pa smo na estetske kriterije počeli
dodavati i druge: scenska rješenja koja su rezultat dječjega rada - i ideja,
opravdanost, kreativnost, spontanost, autentičnost, primjerenost sadržaja
uzrastu, aktualnost, zajedništvo, otvorenost, inovativnost, suigra (među
izvođačima i s publikom), prepoznavanje individualnih mogućnosti djece i
mladih, prepoznavanje problema i problemskih situacija iz njihovoga
doživljaja svijeta. I kad se to pogleda ovako, iako je svaki od ovih pojmova
ponekad teško definirati osim načelno, nekako mi se čini kako bismo se na
kraju složili da ono što vrijedi prvenstveno odgovara na pitanje, kako je
jedna manja grupica to lijepo sažela - zašto? Zašto uopće nešto radimo, i
kad radimo, zašto je tome rezultat predstava, i kad je već rezultat
predstava, zašto baš ta i takva?
Oko svega ostaloga, vjerujem, i dalje će biti još mnogo otvorenih pitanja,
no to mi se čini kao sjajan početak.