- 484
Osvrti na radionicu:
Kako razgovarati o predstavi u kojoj igraju djeca i/ili mladi?
Kako bismo krenuli s približno slične startne pozicije i kako se ne bismo
odmah našli u onome što se podrazumijeva, na početku sam radionice htjela
utvrditi - što zapravo očekujemo kad sjednemo u neko gledalište? (Ovdje
smo proširili diskusiju na izvedbu općenito.) Odgovori su prštali: Priču.
Igru. Spontanost. Interakciju. Razmjenu ideja. Timski rad. Mrežu. Krhkost.
Isprobavanje. Eksperimentiranje. Ljubav. Pokušaj. Strujanje. Kreativnu slobodu.
Sreću. Užitak. Bilo je tih pojmova još, nisam ih uspjela sve zapisati, ali bilo
mi je zanimljivo kako se odgoj, a u radionici su uglavnom sudjelovali
djelatnici raznih odgojno-obrazovnih ustanova, pojavio tek na četvrtome
ili petome mjestu, tek nakon razmjene ideja i timskoga rada. Onda smo
krenuli kopati dalje, raščlanjivali smo svaki od ovih pojmova, pitali se jesu
li nužni za predstavu i moramo li mi to kao publika vidjeti kad predstavu
gledamo.
Druga stvar koja mi je bila izuzetno zanimljiva jest kako se nigdje u ovome
dijelu kao pojam nije pojavilo razumijevanje, a to je jedan od onih kojima se
često nabacujemo preko ograde, opet s obje strane - ponekad publika ne
razumije predstave, a ponekad oni koji ih rade ne razumiju publiku.
Međutim, već kad smo krenuli korak dalje i pokušali zapisati što su to, za
svakoga od nas ponaosob, a onda i u manjim skupinama, važni elementi
kad gledamo neku predstavu - razumljivost, čistoća izvedbe i dosljednost
scenskih rješenja - odmah su pronašle svoje mjesto među ključnim
elementima. Uz njih se, rekla bih očekivano, jer predstava naravno
prvenstveno komunicira preko izvođača, pojavio niz termina koji su vezani
uz izvođačku umješnost - uvjerljivost, uživljenost, iskrenost, lakoća,
uvježbanost, a neki su krenuli i konkretnije u elemente specifičnih
izvođačkih alata (ekspresivnost, govor i pokret) te isto tako onih
redateljskih (mizanscen, raspodjela uloga, cjelovitost i scenska istina).