Jadranka Korda Krušlin
ŠTO VIDIMO I KAKO TO TUMAČIMO?
Zvjezdana Ladika, govoreći o dječjoj kreativnosti i stvaralaštvu, pita: ”Tko
će pomoći djeci da se oslobode, da čuvaju svoju spontanost i tko će ih
voditi na putu razvijanja njihovih stvaralačkih mogućnosti, tko će im
pomoći da spoznaju i obogate život putem stvaralaštva?” Jedan od mogućih
odgovora je dramski pedagog. ”On bi morao biti”, kaže nam Ladika, “i
umjetnik, i pedagog, i psiholog, i sociolog, i ne samo to, jer nije dovoljna
samo stručna osposobljenost, koja bi morala biti na vrhunskoj razini, nego
je potrebno posjedovati i afinitet i senzibilitet koji će mu omogućiti da
razumije, da shvati, da prepozna svaku iskru iskrenog dječjeg doživljaja.”
A tko je taj koji će procjenjivati proces tog rada ili predstavu nastalu iz
njega? Koja li su tek onda znanja i osobine potrebne strancu izuzetom iz
čitavoga procesa koji se usudi dati sud, koji može procijeniti i ocijeniti
stvaralačke napore na temelju trenutne male izvedbe dramske skupine čiji
su sudionici djeca ili mladi, amateri, ljubitelji?
Mjesto radnje: Zagreb, Učiteljski fakultet. Vrijeme: sunčano je. Ono što je
bilo očito taj četvrtak na radionici je to da nas sve spaja neposredni rad s
djecom i mladima, život koji s njima dijelimo, u koji smo ušli posve
spontano i intuitivno nadahnuti dječjim stvaralaštvom s konstantnim
pokušajima razumijevanja života. Ono što nas spaja je provjera teorijskih
pristupa, njihovo propitkivanje i ponekad sumnja. I unatoč svom
bogatstvu, veselju, prepuštenosti i predanosti dramskome, kazališnom
istraživanju ponekad stanemo i racionalno pokušavamo sažeti, obuhvatiti
neki sustav. Pokušavamo definirati i imenovati te vrlo brzo uviđamo kao je
često ono što je vrijedno neimenovano. I ne kaže se bez razloga da je to
neprocjenjivo. Pa kako onda ipak vrednovati, kako mjeriti, kako uopće o
tome govoriti?