-436
• igrati se glasom (jačina, ritam, brzina, intonacija – silazna,
uzlazna...)
• ako se priča pred dječjom publikom, upotrebljavati jezik koji
djeca razumiju, ali istovremeno ga obogatiti kako bismo bili
dobar govorni uzor
• uključiti djecu/publiku u priču, poticati interaktivnost (npr. tako
da oponašaju određene pokrete koje mi izvodimo ili tako da
dopuštamo njihova pitanja)
• umetnuti glazbu, pjesme, napjeve
• ako je potrebno, nepoznate riječi objasniti unaprijed
• eventualno nastaviti ili naknadno preraditi priču – uz pomoć igara
uloga ili lutkarske/stolne predstave, odnosno stihova na temelju
priče (Velički 2013).
Ono što još valja napomenuti je da cilj usmenoga pričanja nije
nadomjestiti čitanje, već nadopuniti ga i obogatiti te potaknuti na kasnije
čitanje. Pričanje omogućava da se jedna priča predstavi takvim jezikom
koji je pristupačniji od literarno stiliziranoga jezika, a može pobuditi
interes za čitanje/slušanje izvornika. Tradicionalne pripovjedačke tehnike
u sebi sadrže elemente koje suvremeni pripovjedači (pri čemu prije svega
mislimo na one koji pripovijedaju mlađoj publici) već u velikoj mjeri
koriste, a njihovo proučavanje zasigurno bi im moglo biti od koristi te
nadopuniti i osvježiti njihove izvedbe.