-430
postajemo poput tih pripovjedača, priča koju donosimo postaje nam
najvažnija i predajemo ju dalje.
Narod Yupika, Eskima, živi na zapadu i središnjem jugu Aljaske te na
sjeveroistoku Rusije, u Sibiru. Jezik im spada u skupinu eskimsko-aleutskih
jezika te se spominje kao zaseban jezik, odvojen od inuitskoga. Na
području oko rijeke Togiak na jugozapadnom dijelu Aljaske, pripovjedačka
je tradicija još uvijek živa te se u okviru nje spominje !estoryknife,
tradicionalna igračka koja je obično napravljena od kosti ili drva, a koristi
se za crtanje skica/crteža na zemlji ili snijegu, kako bi se djeci pojasnio
svijet koji ih okružuje. Koristi se kod pripovijedanja, posebno za
interakciju sa slušateljima. Uz pomoć njega također su se igrale igre
pogađanja, tako što je publika trebala pogoditi što je pripovjedač nacrtao i
o čemu će govoriti. Suvremeni pripovjedači ideju interaktivnosti svakako
mogu upotrijebiti u svom pripovijedanju, prisjećajući se pritom ovoga ili
sličnih alata. Čini se da ni danas ta ideja nije zamrla (počevši od igre
Pictionary, kocaka za pripovijedanje Storycubes, kamenčića Tellingstones,
kartica Storytellingcards, različitih proizvođača te izrade).
Hula, varijanta polinezijskoga plesa, pripovijeda o havajskoj povijesti i
kulturi. Taj ples ne služi samo za zabavu, već ima i funkciju jezika: mnogi
pokreti ruku predstavljaju pojedine riječi u pjesmi ili napjevu. Na primjer,
pokreti ruku mogu označavati zbivanja u prirodi – povijanje drveća na
vjetru, morske valove, ili pak mogu izražavati osjećaje, kao npr. naklonost
ili odbijanje. To je oblik vizualnoga plesa, kojim se pripovijeda o stvaranju,
mitologiji te mnogim značajnim događajima i ljudima. Geste, glazba,
pokret i vizualno prikazivanje i kod današnjih pripovjedača ostaje i treba
ostati bitan dio njihovoga nastupa. Upravo poput Hula plesača, kod
pričanja priča moramo razmišljati čime svoje pripovijedanje možemo
obogatiti, ne bježeći pritom ni od suvremenih medija, slika, videa i sl. kako
bismo privukli pozornost slušatelja.