Katja Petrović
Uvod
Već godinama pedagozi i metodičari stavljaju učenike u središte odgojno-
obrazovnoga rada, tako oni prestaju biti objektom, a postaju subjektom
istoga (Sekulić- Majurec 2007), stoga frontalne nastavne oblike zamjenjuju
individualni, rad u paru i rad u skupinama. No, čini li to zbilja učenike
subjektima kada im nije dopušteno kreiranje vlastitoga kurikuluma i
uplitanje u nastavne sadržaje (Sekulić-Majurec 2007)? U hrvatskome
školstvu do tako velikih promjena i sloboda još nije došlo niti se čini da
ćemo do njih tako skoro i stići. Ipak, ono čemu ti suradnički tipovi učenja
pridonose jesu socijalni odnosi, sudjelovanje u nastavnom procesu te lakše
uključivanje u samo društvo, poticanje samopouzdanja i ekspresivnosti. U
kolikoj mjeri to učitelji uspijevaju činiti u redovnoj nastavi nije tema ovoga
rada i teško bi se moglo općenito govoriti o tome, ali ono što jest
specifičnije rad je u izvannastavnim aktivnostima.
Izvannastavne su aktivnosti tu kako bi zadovoljile učeničke interese,
razvijale njihove specifične sposobnosti te ih poticale na stvaranje, ali i kako
bi popularizirale određenu školu u kojoj se odvijaju, učinile je
reprezentativnom i prepoznatljivom te općenito obogatile život zajednice
(Pejić Papak; Vidulin 2016). One su tu i kako bi razvijale stvaralaštvo te je
”rad u njima: slobodan, spontan, dinamičan, raznovrstan, elastično
organiziran, da polazi od interesa učenika, njihovih želja, sklonosti i
nadarenosti. Nesputan strogim pravilima, radom za ocjenu, strahom zbog
neuspjeha, kazne ili prestiža” (Previšić 1987: 28). Istina jest da Nastavnim
planom i programom nije strogo određen program rada izvannastavnih
aktivnosti, ali plan ipak stvara svaki učitelj za sebe, tj. za svoju skupinu,
trudi se prilagođavati ga skupini s kojom radi, njihovim željama i idejama,
ali strah od neuspjeha ne izostaje kada postoji potreba za prezentacijom
škole u lokalnoj zajednici.