Božica Knežević / Mirsada Accad
Mojoj ljepoti neka se dive rakovi, hobotnice i ribice sive.
Naposljetku ipak svakoj ribici pokloni jednu ljuskicu. Druga scena: dolazi
morski pas i lovi Srebricu (brrr, grr...). Ribice prijateljice (mlađa djeca u
šljokastim suknjicama) dolaze na pozornicu, tjeraju morskoga psa i
spašavaju ribicu. Za dočaravanje života u moru djeca oponašaju zvukove:
šljap, buć, hii… Zajedno pjevaju pjesmu o prijateljstvu. Dramatizacija se
nastavljala i dalje, sve su uloge igrala djeca odjevena u kostime ili šljokaste
suknjice. Napravili smo i krakove za raka i meduzu (papirnati tuljci za
ubruse), a hobotnica je imala plašt. Narator ih je pratio dajući im slobodu
u tekstu i izričaju plesom i pjesmom.
Male su mudre glavice izjavile: Kad si umišljen nemaš prijatelje jer te
izbjegavaju. (T. D.); Kad smo zajedno jači smo ako nas neko lovi. (P. T.); Lijep si
kad si dobar. (D. P.); U našem moru nema morskih pasa. (M. K.) i Volim šljokaste
haljine, a kad ju skinem postanem obična kao druga djeca. (S. L.)
Djeca vole kombinaciju lutka – glumac; zaplet i rasplet; pantomima;
pobjedu dobroga nad zlom i isprepletenost događaja na sceni.
Prilagođavaju se brzo, a to i daje dinamičnost na sceni. Njihov angažman
postaje veći, pokazuju ushit i radost kod svakoga dramskog izraza.
Fotografija 5.