-236
Kućice moja, ni zašto ja te mijenjao ne bih. Napokon Ježurka Ježić stiže u svoj
dom kojega ismijavaju medo, svinja i vuk, dok lija mudro šuti. Priča završava
tako da medu bodu pčele (lutke, zuje okolo), vuka tjeraju djeca pjesmom Tko
se boji vuka još, a na kraju ih lovac traži s puškom. Priču smo dramatizirali na
više načina: a) jež, lija, poštar - živi glumci, a ostalo lutke; b) jež glumac, a
ostalo lutke; c) svi likovi lutke kuhače i d) svi likovi glumci u kostimima.
Predstavu smo nadopunili plesom pčelica. Kraj je uvijek isti - jež se u kolibici
sklupča na granju i uživa u lišću.
Male mudre glave razgovaraju, pričaju: Najbolje mi je bilo kad sam glumio
prasca. (N. C.) Kojeg prasca? (mama) Onog u Ježevoj kućici, valjao sam se u blatu,
nisam se morao prati. Mudre su se glave složile s Ježurkom Ježićem da svoj
dom svatko voli, da mu je u njemu lijepo i da smo sretni. Kad odem prijatelju
lijepo mi je, ali se volim vratiti doma. (N. C.)
Marcus Pfister: Riba duginih boja
Dramska igra: Na pučini plavog mora - igra ribica u moru uz glazbu. Pjevamo
pjesmu Hej, ribo ribice! Scena: platno more i ribice (oslikala djeca), paravani
(viši i niži) s prebačenim platnom preko njih. Rekviziti: baloni od sapunice i
šljokaste suknjice. Kostimi: kostim ribe Srebrice i morskoga psa. Likovi:
ribice, rak, meduza, hobotnica (lutke na štapu od kolaža i spužve) ukrašene
špagom i šljokicama. Prva scena: instrumentalna glazba sa zvukovima mora i
valova. Ispred pozornice narator puše balone od sapunice. Plakat s nazivom
predstave (Srebrica i ribice – lepeze od kolaža, meduza, rak i hobotnica –
lutke na štapu od kolaža). Instrumentalna glazba Zvukovi prirode (more i
valovi). Srebrica je posebna i šljokasta. Narator priča priču. Izlaze ribice i
riba Srebrica. Ribe joj se dive. Srebrica je glumac u kostimu, na koji smo
čičak-trakom nalijepili srebrne ljuske (od aluminijske folije). Izlazi na
pozornicu i pjeva: Ribica sam lijepa, sjajna mala, svoje ljuske nikom
ne bih dala.