-176
Fotografija 2.
Osim toga, u prvome (Sjećam se) i drugome (Velika povijest) dijelu verbalizirali
smo glasove koji su predstavljali pozadinsku atmosferu (šum) monologa koji
su se u tom trenutku izgovarali (Fotografija 3). Kad je sudionica grupe, inače
iz Srbije, izgovarala svoj monolog o bombardiranju Beograda 1999., kao svoje
sjećanje iz Velike povijesti, mi smo kao pozadinski zbor glasovima oponašali
padanje bombi.
(…) Gledali smo sapunicu. Svi su tada gledali sapunice u Srbiji. Vidjeli smo
natpis – Ispričavamo se zbog ometanja programa, NATO snage počele su
bombardirati Beograd. Bio je ožujak. Ožujak, 1999. Moji roditelji bili su već
spakirani, spremni pobjeći. U autu su uz hranu i odjeću, uzeli i rakiju – bistar, srpski
lijek. Istrčali smo iz kuće. Mama je plakala, a ja nisam mogla shvatiti što se događa.
Jedino što sam razumjela bile su tatine upute – kad čuješ eksploziju – rekao bi –
zatvori čvrsto uši i širom otvori usta. I ja sam zatvorila uši i otvorila usta kad je
prva bomba stvorila monumentalno narančasto Sunce na nebu. (...) I tako smo
bježali tri mjeseca od bombi. Nisam išla u školu. Igrala sam se. Bilo je to radosno
vrijeme jer sam ga provodila s ljudima. Najradosniji od njih bio je moj brat, vojnik
koji se uvijek šalio i nasmijavao sve oko sebe. Kad se to dogodilo, dotjerivao je
spremnik. Nebo je bilo bez ijednoga oblaka. Piloti NATO -a nisu imali nikakvih
3
poteškoća. Bomba je pala točno na njega.
3 Prevedeno s engleskoga jezika iz vlastitoga arhiva. Iz scenarija predstave I have drawn more than
you can see here.