Matilda Marković
Lutka može osvijestiti postojanje nekog društvenoga problema te isto tako
sugestivno djelovati na ponašanje samoga gledatelja, može djelovati kao
posrednik u zajednicama i među ljudima. Svjesni tih prednosti brojne
humanitarne organizacije u nerazvijenim zemljama upravo iz tih razloga
odabiru lutku za prenošenje poruke, za pristup osjetljivim tema ljudskoga
društva s ciljem promicanja zdravstvenoga odgoja u manje razvijenim
zemljama (Astles 2012).
Svijet lutaka je nepredvidiv, tužan i radostan, sjetan, razdragan, istodobno
svijet mašte i stvarnosti (Vukonić-Žunić i Delaš 2006). Upravo ta činjenica
otvara brojne mogućnosti uporabe lutke pri obradi osjetljivijih tema s
djecom.
Uporaba lutke u psihoterapiji i bavljenju teškim i osjetljivim
temama u radu s djecom
Dječji psihoterapeut Zlatko Bastašić u svojoj knjizi Lutka ima srce i pamet
iznosi i objedinjuje svoja iskustva o primjeni lutaka u terapiji s djecom i
njihovim obiteljima. Ističe igru kao najznačajniji pristup u psihoterapiji
djece s emocionalnim poteškoćama. Autor u svojim igrama koristi lutku
kao pomagalo, sredstvo, kao ključ kojim će otvoriti problem te putem igre
pokušati pronaći njegovo rješenje. Dugotrajan je to proces, a terapijski
ciljevi određeni su nizom parametara u kojima znatnu ulogu ima
spremnost djeteta za igru. Igra ulogama i lutkama može djetetu olakšati
patnju, ali bez terapijskih intervencija prijeti da postane svojevrsna obrana
nalik na izolaciju, stoga su procjena, doziranje igre i aktivnosti samoga
psihoterapeuta. Obilje simboličnih i realnih lutaka omogućuje igre koje
povezuju nesvjesno, svjesno i predsvjesno. U igri scenskom lutkom, za
razliku od nekih drugih tehnika, dijete i terapeut brže se nađu u situaciji u
kojoj je veća protočnost nesvjesnoga. Kod neke djece, ističe Bastašić,
terapija može početi vrlo rano, a kod drugih je potrebnija dugotrajnija
priprema (Bastašić 1990).