Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Page 28

Dragan Bagić  pregovorima bila marginalna te ih je predstavljao kvazi-nezavisni HGK. Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), kao doista nezavisan predstavnik privatnih poslodavaca, osnovana je tek na kraju procesa pregovora te još nije bila dovoljno etablirana da bi značajno sudjelovala. Nemogućnost postizanja kompromisa između poslodavaca i sindikata u kasnijim fazama jasno pokazuje koliko „lakoća“ dogovaranja između sindikata i političkih elita malo govori o stvarnoj sposobnosti i spremnosti na kompromis. Iako neupitno ima određenu težinu, čak se niti sporazum između sindikata i političkih elita oko regulacije radnih odnosa ne može smatrati značajnim bipartitnim kompromisom s obzirom da tadašnje političke elite nisu imale jasnu i čvrstu ideološku i programsku poziciju u pogledu regulacije tržišta rada odnosno ta su pitanja imala sekundarni značaj u odnosu na druga područja politike. Druga faza u razvoju tripartitnog dijaloga, koja obuhvaća period od stupanja ZOR-a na snagu do parlamentarnih izbora 2000. godine nije rezultirala nikakvim značajnijim sporazumima među akterima socijalnog dijaloga kojima bi se pokušavala riješiti sporna pitanja. U toj fazi tripartitni socijalni dijalog bio je izrazito nestabilan te je većina navedenog perioda potrošena na proceduralno-tehničke prijepore, prije svega na sindikalnoj strani. Navedeni period obilježen je nizom značajnih prosvjeda u organizaciji sindikata koji su bili primarno usmjereni protiv određenih poteza ili ukupne politike vlasti, kao i nizom štrajkova i okupacija pojedinih poduzeća radi otpora privatizaciji i njezinim posljedicama (vidi u Bagić, 2010., 217-221.). Broj i učestalost prosvjeda protiv politika Vlade vodio je do političke radikalizacije odnosa između sindikata i političkih elita, zbog čega nije niti bilo moguće uspostaviti atmosferu i odnose koji bi doveli do sporazumnog rješavanja spornih pitanja. Također, sindikati su u toj fazi bili u značajnoj ofanzivi otpora prema privatizaciji i njezinim posljedicama, zbog čega vjerojatno nisu mogli lako uspostaviti odnos povjerenja niti s poslodavcima. U trećoj fazi tripartitnog socijalnog dijaloga, koja započinje promjenom vlasti 2000. godine i traje do danas, razvija se povoljan karakter dijaloga i odnosa među akterima za uspostavu istinski partnerskog odnosa koji može rezultirati kompromisnim rješavanjem prijepora o ključnim socijalnim i ekonomskim pitanjima. U toj fazi dijalog je stabilan i redovit te prilično uspješan u pogledu informiranja i konzultacija, u njemu sudjeluju relevantni predstavnici sve tri strane, nema žestokih sukoba među akterima, barem ne takvih koji bi trajali duži period, nema većih štrajkova i industrijskih akcija itd. U takvoj atmosferi javljaju se inicijative i pokušaji da se prijepori o ključnim pitanjima socijalne i ekonomske politike razriješe sporazumno, 20