Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Page 26
Dragan Bagić
godine, koje obilježava donošenje niza važnih odluka i provođenje važnih
institucionalnih i socijalnih reformi. U tom periodu tripartitni dijalog je
neformalnog i nestrukturiranog karaktera, ali je njegova dugoročna važnost
značajna. Druga faza počinje donošenjem Zakona o radu (ZOR), kojim je i
formalno predviđeno djelovanje Gospodarsko-socijalnog vijeća kao
nacionalnog tripartitnog tijela. No, usprkos formalizaciji, tripartitno tijelo u
toj fazi nema kontinuitet rada. Treću fazu obilježava stabilizacija i
rutinizacija tripartitnog dijaloga nakon 2000. godine (Bagić, 2010., 201.). U
prvoj i trećoj fazi mogu se identificirati pokušaji kompromisnog rješavanja
najvažnijih pitanja iz područja ekonomske i socijalne politike, no svi
navedeni pokušaji rezultirali su neuspjehom.
Formativnu fazu nacionalnog socijalnog dijaloga tadašnji akteri, pogotovo sa
sindikalne strane, doživljavaju važnom i uspješnom (vidi u Bagić, 2010., 204205.). Glavni razlozi za pozitivnu ocjenu te faze kriju se u postizanju dva
opća kolektivna ugovora 1992. godine (Opći kolektivni ugovor za
gospodarstvo i Opći kolektivni ugovor za javne djelatnosti i javna poduzeća
(vidi u Narodne novine 1992.a i 1992.b)) i donošenje Zakona o radu 1995.
godine (Narodne novine, 1995.) koji osigurava relativno visoku razinu
zaštite prava radnika.
Potpisivanju općih kolektivnih ugovora prethodilo je potpisivanje
„Sporazuma o suradnji i djelovanju za vrijeme ratnog stanja ili neposredne
ugroženosti neovisnosti i jedinstva Hrvatske“, kojeg su u rujnu 1991. godine
s Vladom potpisali Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Hrvatska
udruga sindikata (HUS) te Konfederacija nezavisnih sindikata Hrvatske
(KNSH) (Kokanović, 2001., 151.). Sporazum je Vladi osiguravao socijalni
mir u teškim ratnim okolnostima, a sindikati su trebali dobiti mogućnost
utjecaja na ekonomske i socijalne politike Vlade. To je bio prvi sporazum
uopće nakon transformacije političkog sustava te ujedno predstavlja i prvi
pokušaj uspostave partnerskog odnosa između sindikata i političkih elita. U
to doba nezavisni privatni poslodavci ne predstavljaju značajnog aktera jer
masovna privatizacija još uvijek nije bila provedena. Kako se prema procjeni
sindikata Vlada nije držala odredbi tog sporazuma, već u ožujku 1992.
godine SSSH prijeti napuštanjem sporazuma. Krajem ožujka sve tri
središnjice koje su potpisale „ratni sporazum“ donose odluku o njegovom
napuštanju zbog „arogantnog ponašanja vlasti“ (Kokanović, 2001., 152.).
Time je već na samom početku neslavno propao prvi pokušaj uspostave
partnerskog odnosa među akterima socijalnog dijaloga.
18