plodovima. Nekoliko je mjeseci preklinjao da mu dopustimo
prodavati novine, no njegova majka nije htjela dati dopuštenje.
Na posljetku je situaciju uzeo u svoje ruke. Jednog
poslijepodneva dok je kod kuće bio sam sa slugama, iskrao se
kroz kuhinjski prozor i krenuo u svijet. Od lokalnog postolara
posudio je šest centa, uložio ih u novine, prodao ih, ponovno
uložio novac te ponavljao taj postupak sve do kasne večeri.
Nakon što je sredio svoje račune i vratio posuđenih šest centa
koje je posudio od svojeg bankara, ostala mu je čista dobit od
četrdeset i dva centa. Kada smo supruga i ja te večeri došli kući,
pronašli smo ga usnulog u krevetu, s novcem čvrsto stisnutim u
šaci.
Njegova mu je majka otvorila šaku, odložila novac i
zaplakala. Od svega što je mogla učiniti, plač nad sinovljevom
pobjedom doimao se krajnje neprikladnim! Moja je reakcija
bila upravo suprotna. Smijao sam se od srca jer sam znao da
sam uspio u svojem nastojanju da u sinovljev um usadim stav
vjere u sebe.
Njegova ga je majka u prvom poslovnom pothvatu vidjela
kao malog gluhog dječaka koji je izašao na ulice i riskirao život
da bi zaradio novac. Ja sam vidio hrabrog, ambicioznog i
samopouzdanog malog poduzetnika čija je vjera u sebe samoga
bila povećana za sto posto jer je zahvaljujući vlastitoj pobudi
započeo s poslom i uspio. Taj mi je događaj mnogo značio jer
sam znao da mi pruža dokaz o sinovljevoj domišljatosti koja će
ga pratiti cijelog života.