Topla svetost sunca
Rusko sunce u prozoru i prazno dvorište,
umjetne slike nakežene porodice,
ne smeta mi zaista, ali ti hodnici su uski i ogoljeni,
prašnjavo bijeli oltari promašenih umjetnika.
Zašto? Zašto sobe ne počinju odmah?
Ne ceri se, imaš Koenovo remek djelo u očima,
Mo ram poći prema tebi,
u duge kafanske provokacije,
u neprestano zujanje u ušima...
Mirisi na kraju su teški, krv je sveta,
ne trebamo je olako prosipati.
Mislio si da sam tek stidljivi čudak
i da ne znam gdje je brahijalna arterija,
ni ja ni moj nož... sad je odveć kasno,
a sve što sam htio reći
je da zaista ne volim hodnike.
Nešto nas veže i ometa, sada smo bliski,
sada smo uplašeni i blijedi, sada smo jedno,
sada smo zbunjeni stranci u hodnicima
i ostaće nešto gotovo erotsko, u tom nožu,
u jauku, u svoj toj toploj svetosti ruskog sunca
koja nervozno kapa i kojoj će sutra
neko iskreno da se moli.