Veznici
Daj Ana, Dajana, mi se dugo već ne volimo,
ali eto, ta sveljudska bolest se ne liječi,
ni tebe nije briga, zaista to je samo solidna laž,
kao tjelesna nezgrapnost, to je ono što nas veže,
široki kukovi i mlohave mišice, ponoćni sudari,
to je već dugo tu i disciplinovano se poznaje,
kao i toplota tvog obraza na mojim prsima...
zato nam je jezik umoran, pa i kad ćutimo.
Znoj je naš koktel bračne postelje, galama,
jauk posvađane djece iz susjedne sobe,
aha, čiji je danas red da glumi UN-ovca?
Ja još uvijek volim kad mi sisaš prste Dajana,
a ti moje klepetanje afričkim bubnjevima,
i ne brini se, ja sam vjernik koji čeka odlazak,
nismo Pagani da baš sve moramo da žrtvujemo.