vost ukazuje na to da je ‘’ tkivo ’’ živo . Pristup se fokusira na izvornu povezanost zajednice sa kulturnim dobrom u kontinuitetu , uzimajući materijalno i nematerijalno naslijeđe kao jedinstvo , unutar okvira kontinuiteta , pri čemu svaka nova generacija ima zadatak da preispita i obnovi naslijeđene vrijednosti iz prošlosti , i reinterpretira ih odražavajući pojam kulturne raznolikosti . Ideja ovog koncepta je u pozicioniranju zaštite graditeljskog nasljeđa kao krucijalnog aspekta očuvanja identiteta , koristeći holistički pristup upravljanja istorijskim urbanim krajolicima , integrišući postojeće izgrađeno okruženje , nematerijalnu baštinu , kulturnu raznolikost , socio - ekonomske i prirodne faktore , zajedno sa vrijednostima lokalne zajednice , bazirane na preporukama Historic Urban Landscape aproach , a sve u cilju kreiranja ,, živuće tradicije ’’ koja je prilagođena savremenim potrebama društva i grada ; Paradoks je da arhitektura u Crnoj Gori koja predstavlja kulturnu baštinu i temelj je gradskih identiteta , funkcioniše u dva potpuno suprotna scenarija . Jedan se odnosi na prekomjernu zaštitu kulturnog dobra što za rezultat ima potpunu petrifikaciju naslijeđa , a čime je u najvećoj mjeri onemogućeno korišćenje tih prostora od strane korisnika , jer su isti prepušteni samopropadanju a nerijetko fizički potpuno nedostupni . Sa druge strane , procesima privatizacije i lošim politikama upravljanja , kulturna dobra prelaze u zakup ili vlasništvo investitora , čime su im omogućene sve zakonske slobode da vrše prenamjenu
• BEVK PEROVIC ARHITEKTI / NEUE GALERIE UND
KASEMATTEN •
Projekat je rezultat konkursa održanog 2016 . godine koje je za zadatak imalo učiniti kazamate srednjovjekovne tvrđave , dostupnim široj javnosti , u obliku novog kulturnog centra - izložbenog prostora za mali grad Wiener Neustadt . Projekat se bavi pitanjem obnove i integracije istorijskih slojeva u život grada , prihvatajući novu programsku definiciju . Prostor ispred kazamata zamišljen je kao javni trg koji povezuje grad sa prostorom stare građevine , odakle se posjetilac vodi kroz lavirint koji je pretvoren u izložbeno mjesto grada . Nova višenamjenska dvorana - Kunsthalle , osvijetljena odozgo , događa se na kraju podzemnog šetališta , pružajući savremenu arhitektonsku kulminaciju kompleksa . Intervencija je naglašena kroz livenu betonsku materijalnost novih dodataka - čineći kontrast ali i sinergiju starog i novog .
objekata u nove profitabilnije funkcije . U oba scenarija arhitektura nasljeđa ne komunicira sa korisnikom , bilo da je potpuno prepuštena samopropadanju i tako nebezbjedna za posjetioce , bilo da je izvšena njena prenamjena , čime novonastala funkcija nerijetko uskraćuje pristup svim posjetiocima , kolektivnom kulturnom dobru .
66