Porezi, proračun, država, građani, društvo i gospodarstvo Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i | Page 166
žena naspram muškaraca, kao proces u kojem osobe isključivo, sustavno i samo obzirom na
spol nisu tretirane i vrednovane jednako, neprijeporno iscrpljuje sukus fenomena spolne
diskriminacije. Postavlja se pitanje kako i može li se uopće na temelju diskriminacije stvoriti
pravednije društvo. Čini se da ne. Čak i slučajevima provođenja umjerene afirmativne akcije, prilikom koje ćemo primjerice zaposliti jednako kvalificiranu ženu spram jednako kvalificiranog muškarca samo zašto što je žena, činimo nepravdu pojedincu kojeg namjerno percipiramo, procjenjujemo, kategoriziramo, rangiramo na temelju irelevantne karakteristike
- spola. Drugo, problem djelovanja programa afirmativne akcije unutar okvira prihvaćanja
relevantnosti oštre dihotomije žena i muškaraca ukazuje na nemogućnost pobornika afirmativne akcije da se odupru neprikladnoj kategorizaciji i vrednovanju pojedinaca isključivo
na temelju biološke dimenzije - u ovom slučaju spola. Drugim riječima, pobornici afirmativne akcije slijede neprikladnu i neispravnu liniju svrstavanja i nagrađivanja/kažnjavanja
pojedinaca na temelju njihove biološke pripadnosti određenim skupinama te time pokazuju
nemogućnost nadilaženja etiketiranja i vrednovanja pojedinaca na temelju irelevantnih karakteristika (spol, rasa...) ostajući u okvirima diskriminacijskog rezoniranja. Nadalje, afirmativna akcija ne priznaje manjkavosti statistike kao metode. Naime, statistika predstavlja
stanje trenutka koje gledano kontekstualno može dati nerealne podatke.157 Naposljetku,
afirmativna akcija zanemaruje kompleksnost identiteta društvenih jedinica – pojedinaca.
Kako provesti afirmativnu akciju u korist žena kada istovremeno postoje ostale skupine ljudi (različitih rasa, različitih teškoća, različitog materijalnog statusa, različitih fizičkih karakteristika) koje su (bile) diskriminirane?158 Što s njima? Ne čine li se pritom programi afirmativne akcije u korist žena jednostranima i površnima? Koga zaposliti, jednako kvalificiranu
osobu bez invaliditeta ženskog spola ili jednako kvalificiranu osobu s invaliditetom muškog
spola? Hoćemo li statistički odrediti koja je skupina (primjerice žena ili osoba s invaliditetom) kroz povijest u većoj mjeri diskriminirana pa na temelju dobivenog podatka preferirati
jednu skupinu naspram druge? Nadalje, statistike bi zasigurno pokazale da su, primjerice,
ružniji ljudi imali (i imaju) nepovlašteni položaj u društvu te da su nerijetko, primjerice,
rjeđe dobivali posao od lijepih. Hoćemo li se zalagati za programe afirmativne akcije prema
kojima će jednako kvalificirana ružna osoba imati povlašteni tretman naspram lijepe? Na
kojim bi se irelevantnim karakteristikama programi afirmativne akcije zaustavili? Navedeni
primjer pokazuje da vrednovanje ljudi prema irelevantnim karakteristikama dovodi do apsurda. Postoji mnoštvo irelevantnih karakteristika prema kojima bismo ljude mogli podijeliti i prema kojima bi se statistički pokazalo da je jedna skupina bila (i jest) diskriminirana –
homoseksualci, ljevaci, ružni ljudi... Naše je društvo naviknuto na isticanje posljedica oštre
dihotomije žene/muškarci, manje na isticanje ostalih (iako nimalo manje važnih) posljedica
157 Vidi Letwin, W. (1983). How Much Inequality is There? U: Letwin, W. (ur). Against Equality. London: Macmillan.
Dakako, valja imati na umu da govorim o kontekstu praksi koje se temelje na načelima liberalne demokracije. Slučaj
diskriminacije žena u patrijarhalnim tradicionalističkim zemljama je očit i svaka je statistika u takovim kontekstima
suvišna.
158 Pojman, L.P. (2006). The Case Against Affirmative Action. U: Pojman, L.P. (2006). Philosophy: The Quest for Truth.
New York/Oxford: Oxford University Press.
166
Kritičko mišljenje: Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i pisanja